Gizdava nika vil rajskoga uresa

Извор: Викизворник
Gizdava nika vil rajskoga uresa
Писац: Марин Држић


Gizdava nika vil rajskoga uresa



Gizdava nika vil rajskoga uresa,
   ka nosi obraz bil jak anđel s nebesa,
lipotom zaveza pritužni život moj,
   kojo(m) me, jaoh, steza, da sam rob u vik njoj;
a ljubav hoće toj, ka u njoj ima moć,
   ka čini, srce ovoj da tuži dan i noć,
da, vajmeh, nije moć slobodu ufati
   neg sužan, ili hoć ili neć, stojati,
neg suze lijevati tej grozne niz obraz
   i svak čas, jaoh, zvati gluhu smrt na moj glas;
dočime koja vlas od višnje svitlosti
   zgar zatre zlu oblas hude nemilosti,
ka u toj liposti, ka suncu odsiva,
   mojojzi mladosti ufan'je sakriva;
ter se, jaoh, snebiva me srce, nemilos
   gdi u njoj dobiva dobrotu i lipos.
Tim cvili ma mlados i javi u sni,
   prid tom vil er milos ufati meni ni;
cić toga tko ne mni, da mogu ne tužit
   bolestan i sve dni grozni plač ne družit?
Uzdaše tužni moj, pokli se spravi sad,
   da svijetu nepokoj navijestiš i gork jad,
kroza ki tač vene mladosti moje cvit,
   požalit a mene ni tko bi na saj svit,
prid s prva k onojzi najlipšoj od vila,
   u ličcu kojojzi ljuvena 'e sva sila,
srce ka pogledom rani mi, ter ja tim
   stvaram se sad ledom sad ognjem goruštim.
Reci joj: gospoje, gospoje od svih vil,
   priklon uši tvoje, da čuješ grozni cvil,
da čuješ tužan glas, ki zove dan i noć,
   usiona tvoja vlas da tužnu da pomoć;
najverni oda sve gizdave mladosti
   mre ranjen, jaoh, od tve anđelske liposti;
srdačce omehčaj, dragoga pomili,
   ne čini, smrtni vaj da ga već tač cvili;
tvojom ga ljubavi obesel gospoje,
   neka te vik slavi, neka te vik poje.
Ako bi obraz tja za nečut odnila,
   tužan glas jak zmija da je vik nemila,
uzdaše tužni moj, k meni se ne vrni,
   ma hrlo stupaj tvoj kamo hoć obrni;
željahno pripijevaj, kud godi budeš prit,
   ljuveni plač i vaj, koji me čini mrit.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.