O koji gledaš sad, gdje je ovdi cvit proctil,
na zemlji ki nikad pridje se ni vidil,
lipotom ki cvitja dobiva ostala,
dragoga prolitja ki je sad sva hvala.
Bila sam mladica, koja se zvah Fiora,
sva kako ružica, ku goji zgar zora,
koja se mogah rit meu svitlom mladosti
svim dobrom slavni cvit oda svih liposti;
ma višnji na nebi vidiv me, pravo dim,
uzet me ktje sebi, da mu raj uljudim.
Tad u plaču osta svit kako kad sunačce
od zemlje bude odnit zimnji dan svoe ličce;
i za plač od svita utješit višnji zgar
za Fioru od cvita stvori mu ovi dar.
