Pokli sam sad sam ja i nitko da mene
čut može, ner dubja sej gore zelene,
kim mnokrat slobodno hti odkrit bez sile
me srce jadovno sve misli nemile,
poću moj cvilit vaj, kim skrovno sve sahnem,5
jeda se kako daj istuživ odahnem.
O srećo, ka njekad velmi me jur mili,
ovako zač me sad žestoko ucvili?
što rano tač vele moj vaze mladosti10
sve svoje vesele i mile radosti?
za što me obljubit ktje s prva, jaoh, takoj,
pokli me pogubit imaše ovakoj?
pokli mi s poraza imaše dati plač,
zač mi obraz ukaza sprvice dobro tač?15
Vaj meni nebogu, nijesam ja tvrd kami,
odoljet da mogu tolicijem tugami.
Ostah s tve nezgode pateći zlu tugu
kako no bez vode kladenac u lugu,
obujmi tmasti mrak prisvitle moje dni,20
skriše mi zvizde zrak, sunce mi potamni;
bojna se hvala sva meni svim prikrati,
moja se korugva gori dnom obrati.
S glave me, jaoh, pade ukrasni vjenčac moj,
kojim se njekade gizdah ja tolikoj.25
Sve se me medene i drage jur pjesni
u tamne pakljene svrnuše boljezni.
Među ine me dike sjever zli, vaj meni,
obori kraj rike moj javor zeleni,
ki sgiba s strana svih u ljeto sve grane,30
od zraka sunčanih da mene sveđ brane.
Ki je vaj, ter sad vim, dragu stvar sgubiti,
ka s trudom velicim bude se dobiti,
i viđu, pravedno da život naš inoj
ni na svit, neg jedno razmirje, rat i boj.35
Bolesti, zač me ti van puta tjeraš sad,
za čin't' me toj riti, što riti ne bih rad?
Bi rek mi veljaše sve nješto: ne hodi,
a srce predaše prije neg se zlo sgodi
i misal ne kćaše ništo čin't' u smin'ju,40
čes me lje tiskaše proć momu hotin'ju.
Oh srećo prihuda i tvrda zla silo
da li me od svuda okruži nemilo!
vaze mi, što mi da ti njekad u mitu,
imali zlo vazda dobri su na svitu45
Jaoh, dobro sad vidim, čoeka slas čestita
koli je velicim gorkosti polita.
Pokli se, vaj, na plač i na zled rađamo,
i vazda žestok mač u srcu imamo,
dobro se moć bivši čoeku ne roditi,50
ali se rodivši tutako umriti
Oh jadna ma tugo, da mi znat tva nehar,
er ovdi u dugo ne trpi nijedna stvar,
i kako ljucki rod blažen se vik riti
ne može, dokli god ne bude umriti;55
žestok mi zada vaj tvoja moć srdita.
Nitko se ne uzdaj u sreću od svita,
er mnokrat u čas mal čin't' zgine sa svime
dobro, ko nami dal' u dugo jes vrime.
Mož mi uzet što imam sve, nu s tvrdim srcem ja60
podniću protive trpeć zla svakoja,
ter u tem dobro znaj, er pravo sad riću,
tebe, ka vas svit saj dobivaš, dobiću,
i neću tvi jadi da me sad već more,
ere toga radi znani mi govore:65
ni pravo, da tužni sveđ cvile na sviti,
odnimit što moć ni, razlog je podniti,
i ako se oholit u dobru ne prima,
tako se ni bolit zlo u zlu ne ima;
nu ima svak na svit saj, kad pati ku boles,70
bit kako rusa taj, ka u zlu dobra jes;
kriposti zač nije, ka u sva njih činjen'ja
već ljudem trebuje, nego li strpljen'ja.
Tijem ti, ako si razuman meu ljudi
protivna podnosi, a od bludnijeh se bljudi;75
er grkos mnokrat lik u sebi zlu ima,
ali pak nemoćnik svoje zdravje š nje prima;
i ako mniš, da neć množ tuga zlih patiti,
to t' počel nijesi još krstjanin ti biti.
Trijeba je podniti velike muke nam,80
hoteći dobiti taj višnji dvor i kram;
er hoće bog svudi, ki z dobrim pribiva,
da sprva tko trudi, da paka počiva;
i on ktje bolesti patiti vrh gore,
bez kojih uljesti u slavu ne more;85
otide na smrt sam rad naše ljubavi,
u koj lip izgled nam za nauk ostavi,
da vazda na sviti (ki dobrim zlo daje)
budemo sliditi njegove stupaje,
a to jes da od tuga patimo zlu nehar,90
ne bivši već sluga, nego li gospodar
i ne da človiku, ki dobra vazima
doli, da on viku goru ih već ima,
nu ih, vjeruj, dili veselo on timi,
kih no svit ucvili nevoljam svojimi.95
Ni jednoga ni sluge božjega, ki riti
može se bez tuge i truda na sviti.
Svi, z bogom pravedno ki hoće živiti,
velmi će neredno sve muke patiti
Stvorca zgar od nebes blizu su viditi100
svi ti, kim srce jes nevoljno na sviti.
Sve svitlji zrak stječe, svak vidi i zna to,
sve što se već peče u ognju jedno zlato;
a človik u većoj što je na svit nevolji,
toj veće pri božjoj milosti jes bolji.105
O srićo, toga rad, što rih čut od zgare,
počeću već od sad ne scijenit tve dare,
neg ću čin't', da bude slidit duh put pravi,
er s' njeke zloćude veomi ti naravi
najpri pod tve krilo človika primiliš,110
a pak ga nemilo prem sasma ucviliš.
Blaženstva tva su sva, za sve er su zrit lipa,
nekripka, laživa, nesvijesna i slipa,
tva dobra dijeliš svim, nut gleda' tve zlobe,
nevridnim, a ne tim, kima se podobe.115
S tobom su neharna sva zla se jur stisli,
tva dobra privarna puna su zlih misli.
Svit se u tvoj svojevolji od hipa do hipa
poraža nevolji, vriđa i rasipa.
Himbeno sve hiniš, s tobom je sveđer laž,120
dobrima zlo činiš, cić da zlih pomagaš,
pri kojoj jur znan'je vrednije jes znato,
nego sve iman'je i srebro i zlato,
koga moć velika tebe i smrt dobiva,
kako sve od vika, ko s višnjim pribiva.125
I može sve te tve zle sile satrti
i čin't' pak, da žive čovik vik po smrti.
U njem je boži dar, s kim opći on svudi,
protivna nijedna stvar vik njemu ne udi.
Dobro je izvrsno i vridno na sviti,130
s počten'jem er časno uči nas živiti.
Ko godi š njim hodi, on ga svim čestita
na nebo dovodi, na zemlji počita,
i svaka na svit stvar u dugo dodije,
a mudros nikadar, taj se u njoj slas krije,135
kom s misli, znaj, moje biće sva odnita
taštine tej tvoje ispraznos od svita;
i ufam još, da meni činiće živiti,
kad drugi uscini mrtva me na sviti,
tad će moć svakoja zrit misal človika,140
sgublen'je da moja bi dobit velika.
A tvoja zla ćud taj dobrima prem prika
biti će na svit saj prikorna do vika,
kako sve ona stvar, ka doli pod nebi
temeljna nije nigdar ni kripka u sebi.145
