2420
Pjevanje IX
Mnogo dana poklisari 1
Na Pločami ne čekaše,
Carski harač sa sviem hari
Do brzo im tu pridaše.
Blagajnici plemeniti 2
Pomni u take bješe sprave,
Da prie budu otpraviti
Njih careve u države.
Gdje ko se oni upaziše 3
Spravni svemu da su veće,
Veselo se odieliše
Na put mili svoje sreće.
Dvie stotine bojnieh ljudi 4
Za obranu grad im poda,
Da ih š njima druži svudi
Seko plemić vojevoda; »
Ki njihovo glasovito 5
To dieljenje da počasti,
Proslavi ih trjeskovito
Iz pušaka silnom vlasti;
I učini svekolike 6
Čete munjom da sivaju,
Čim junačke puni dike
Bubnji oholi udaraju.
170 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tako se oni put Brgata 7
Uputiše u radosti,
Sakrafoči suha od zlata
Sivahu im u svjetlosti.
A vrh vitieh koplja stiezi 8
Izvijahu svud se okolo,
Gdje š njim vjetric blag s nebesi
Valovito vodi kolo.
Puk neizbrojni ki gledaše 9
Njih dieljenje sred veselja,
Čes itos im *zgar prosiaše
I drag pokoj od svieh želja.
A za put im rasladiti, 10
Da im dobru kob nariče,
Stojan kramar glasoviti
Popievati prid njim kliče.
On bivši se poklonio II
Slavnu gradu Dubrovniku,
Ovaki je glas pustio
U veselju prem veliku:
Davori mi, ahJ davori, 12
Svietli grade Dubrovniče,
Tebe trešnja ne obori,
Kad ovako čestit niče.
Ne izgorje oganj tebi 13
Plemenite dvore tvoje,
Kad ovako svjetlje u sebi
Ti ponavljaš gragje svoje.
Od šta da se pod nebesi 14
Možeš viku ti bojati,
Od starina slavan jesi,
' I slavom ćeš do vjek sjati.
Mudra i znana tva gospoda 15
Svietom vladat sviem umiju,
Višnja krepost svies im poda,
Da sve znaju, da sve smiju.
Po svietu se još spovieda 16
Tvoje ime svietlo toli,
Što Despota Gjurgja ne da
Kad ga iska car oholi.
PJEVANJE IX. 171
U tebi je vazda bilo 17
Svietlieh kralja utočište,
Svak počiva, ko tve krilo
Za svoj pokoj i mir ište.
Rasti svietli grade mili, 18
Širi grane tvoje plodne,
Po svietu se svud raskrili
Čestitosti pun slobodne.
Vazda u tebi ragjali se 19
Slavni ljudi i knezovi,
I razumom dičili se
Gospodeći vas sviet ovi.
Nije u niednoj svieta strani 20
Kraja, mjesta, ni države,
Gdje se vriedni tvoi gragjani
Ne nahode puni slave.
Svaka kruna svegj ih prosi 21
Za hrabrene vojevode, .
Er ih vriednos svud iznosi,
I dobiti š njima hod«.
Sivaj vječnoj u svjetlosti, 22
Svietli grade i čestiti,
Ter tve srećne čestitosti
Ne svršile vik na sviti ;
Neg' da višnji zgar ti poda 28
Da svegj budeš kruna i dika
Od svieh miesta i naroda
Slovinskoga od jezika.
Poklisari vazda tvoji 24
K caru Otmanskom othodili
I čestitiem u pokoji
Tu primjeni vazda bili.
Vraćali se opet k tebi 25
S carskieh vrata sred veselja,
Cara imajuć svegj pod nebi
Za svojega branitelja..
Da se niko vik ne nagje 26
Ko s oružjem smije smesti
Čestitosti sve najslagje
I slobodne tvoje česti.
172 DUBROVNIK PONOVLJEN
Davoriju svoju ovako 27
Svršio kramar veće bješe,
A u to jezdeć oni lako
Na Brgat se gori uspeše.
Gdje ti večer počinuše, 28
Dokli opeta jasna zora
U vjenačcu biele ruže
Zrak objavi iza gora.
S kojom zaedno u radosti 29
Svikolici podraniše,
Tere hrlo veoma dosti
Put početi svoj sljediše.
Na desnu im ruku ostaje 30
Strane kuća i carina,
Gdje svršiva i pristaje
Dubrovačka pokrajina;
Pod kojom se doli pazi 31
Liepa Župa žrnjavica,
Koju paše more i kvasi
Oko hridnieh svieh litica.
U državu tursku ulaze 32
I bez straha sred slobode,
Niz Obrće s prva slaze,
K Bjelindolu tere hode.
K Bjelindolu gdje njekada 33
Zli Begsadić Omer aga
Gusareva, grabi, i krade
Dubrovčanom mnogo blaga;
Zašto glavom plati u srneći 34
Sve krivine nemilosne,
Er ga učini car posjeći
Sejdi paši tad od Bosne.
Idu napried i u gusti 35
Grm ulaze veće od luga,
Dublje grane gdje raspusti
Vrhu tiesna puta duga.
I plešući tud litice, 36
Van najposlje izidoše
Na kraj rieke Trebišnice
Na kojoj se privezoše.
PJEVANJE IX. 173
Gdje nagjoše na Slanomu 37
Običajno padalište,
Ter noćiše mjesti u tomu
Kad u mraku noć se stište.
Iz Slanoga sjutra zorom 38
Podraniše i ustaše,
Ter jašuči vazdan gorom
K Ljubomiru putovaše.
Otkli opeta u Bileću 39
I Crnicu napried hode,
I za od puta ne čut smeću
S draziem pjesni dni provode.
Gacko i Vrbu projezdiše, 40
I Čemerno, i Sutjesku,
Plaha rieka gdje kraj striže
Po hridu se oreć' prieku.
U Tjentište pak dogjoše, 41
Otkle iz Luča kroz planinu
Strmo idući izidoše
Na Fočansku rieku Drinu.
Tu pustiše svukoliku 42
Vojsku, koja š njima dogje,
Da opet idu k Dubrovniku,
Er gusara strah ih progje;
Bivši u zemlju došli veće 43
Gdje bojazni ni 'e vidjeti,
I gdje svake za nesreće
Dobru obranu mogu uzeti.
Priko mosta pak prolaze 44
I u Foči se ne obziru,
Na dvor opet neg' izlaze
I šatore tu prostiru.
Gdje za dva dni počinuše 45
Od umora toli ljuta,
Dokli od sluga opet čuše
Da 'e spravljeno sve za puta.
Probudi ih za tiem zora 46
Dan žugjeni ka dovede,
Priko vrha ter od gora
K Čauiči ih s družbom svede.
174 DUBROVNIK PONOVLJEN
K Boljenićih hode otole 47
Kroz planinu Kovačevu,
Vite jele gdje se ohole
I 1a desnu i na lievu.
Pljevlje, Zviezdo, i Lim rieku, 48
I Priepolje još progjoše,
I uz dolinu strmu njeku'
U Milošev grad pogjoše.
Nu na putu svratiše se 49
S prva u Raškieh kalugjera,
Gdje ograde nahode se
Od staroga manastiera.
Liepa crkva sagragjena 50
Divlje mjesto sobom resi,
Ka je imenom posvećena
Zgar kraljici od nebesi.
Otar visok nju odjeva 51
Gdje Isukrst propet staše,
Oko koga majka djeva
S veće slika zlatnieh sjaše.
Nahode se tu telesa 52
S strane u skrinji Save sveta,
A i grobnice pune uresa
Bana od starieh jošte ljeta.
I kraljevi vriedni i znani, 53
Ki u Bosni kraljevahu,
Od starine ukopani
U crkvi se toj vigjahu;
Koja bješe puna dika 54
Sred uresa izabrana
Svetiem slikam svakolika
Po sviem mirim' ispisana.
Tu iguman starac srete, 55
S mnogo otaca poklisare,
Za kazat im stvari svete,
I nebeske mile dare.
Ki ih s načinom umiljeniem 56
S konja oholieh svi primaju,
I s dvorenjem poniženiem
Crkvu prid njim' otvoraju.
PJEVANJE IX. 175
U ku netom uljezoše 57
Pjet iz glasa "staše ugodna,
Da ih Gospod zgar pomože
I Djevica Bogorodna;
I da česti sred velike 58
Od istoka do zapada
Svietlo ime siva u vike
Dubrovnika slavna grada;
Ter da u njemu vazda bude 59
Mir i pokoj pričestiti,
Iza trešnje da se hude
Većma bude uzvisiti.
Za oviem molbam sve što 'e draže 60
U krstjanskoj staroj vjeri
Poklisarim ukazaše
Ti planinski kalugjeri.
Pak bivši im u višnjega 61
Zdravlje i dobar put prosili,
I vrta ih iz svojega
Liepiem voćem počastili ;
Do konja ih dopratiše 62
S milom družbom svake cjene,
Darovani gdje tu biše
Od gospode te hrabrene;
Ki budući im ukazali 63
Blagodarnos svž desnice,
Sjutra su opet odjahali
U stan Štavanj u Sjenice.
U Rogatac pak sjedoše 64
Gdje u divljiem tijem mjesti
Dubrovčana mnoš nagjoše,
Ki ih bjehu došli sresti.
Trgovci su od Pazara, 65
I doveli sobom bjehu
S Deli Vukom sto puškara,
Bandure ih bojne rjehu.
Mjesto bješe njih poslalo 66
Poklisare da čuvaju,
Er se bješe obaznalo
Da gusari tu se imaju.
176 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tiem u Pazar zaedno 5 njima 67
Viteški se uputiše,
I u liepiem načinima
S prva družbu izrediše.
Neka spravni jesu u putu, 68
Ako udari gusar kleti,
Za na svaku zgodu ljutu
Odrvat se i oprieti.
U sred vojske te jahahu 69
Dva plemića gospodita,
Prid kojijem pješki igjahu
Tri turčina ponosita;
Ki pod gusli prem velike 70
Pripjevahu u glas vrli
Dubrovačke slave i dike,
I grad uvjek neumrli.
Pazar se je vas ureda 71
Digo* i usto tega cića,
Da došašće liepo gleda
Glasovitieh tieh plemića.
Šaraju se sve glavice 72
Gdje se žena mnoš nagradi,
A i na polju vrh travice
Svake vrste od čeljadi.
Vrve djeca, vrve ljudi, 73
Na glas slavne te gospode,
Sve je puno puka svudi
Gdje oni jezde i prohode.
Turci im se svi klanjaju 74
I mnoge im čine časti,
Čim gledaju i smieraju
Zrak njihove svietle vlasti.
Oni u Pazar tako ulaze 75
Glasoviti svietlom dikom,
Gdje primijenjen sebe paze
S mnogom cjenom i velikom.
Tu Deli Vuk s bandurima 76
Ko do kuće njih doprati,
Za pravijem načinima
Svoju službu ukazati,
PJEVANJE IX. 177
Puškarima sviem učini 77
Da proslave njih dostojno,
Trjeskajući u vrlini
Puškam svojiem neizbrojno.
Oni za to darovaše 78
Deli Vuka i družinu,
I za tri dni tu ostaše
U Pazaru da počinu.
Gdje sudiše sve gragjane, 79
I megju njim smeća dosta
Ispraviše sa sve strane,
Da svak od njih smiren osta.
Nu četvrta kako zora 80
Zrak objavi podraniše,
Ter se u Banju priko gora
Od Rogozna uputiše.
Idu naprjed gdje se staje 81
Ibar rieka i Sitnica,
Svečan grad im s desna ostaje
Vrh visocieh tu glavica;
Sad oboren, a njekada 82
I on turskom caru učini
Da podnese mnogo jada
Ljutiem vojskam u vrlini.
U Kosovo veće ulaze, 83
K Vučetrnju ter hođeći
Mitrovicu s strane paze
U zelenoj dublja odjeći.
Uz Lab rieku obraćaju, 84
I sred polja kako more
Od kamena most gledaju,
Nos da 'e Babin to govore.
Hude babe, kojoj s zubi 85
Kobilović nos odgrize,
Kad Murata cara ubi
Ter u kuću nje sakri se;
Bivši ga ona ukazala 86
Kletiem turcim u nevjeri,
Kojieh sila bješe ustala
Za junakom u potjeri.
<Pa.lm.oti6. 12
178 DUBROVNIK PONOVLJEN
Gori više ostajaše 87
U istom polju zgragja od groba
Ukopana gdje stojaše
Ubjenoga cara utroba.
Tielo onda mu s mnogom časti 88
K Drenopolju bjehu odnili,
Ko mirisne tad pomasti
Bjehu unutra napunili.
Ah ! koja se tieh vremena 89
Bješe tudi krv prolila,
Zemlja kostim' bi skrovena,
Krv sve bješe omastila.
Koje slavne vojevode, 90
Glasa u svemu neumrla,
I ku silu od gospode
Ljuta bješe smrt satrla!
I vidjet se ne mogaše 91
Sred ravnoga polja toga
Neg' gdje biljeg mao staše
Od junaštva tolikoga.
Vrieme krati i satira 92
Groblje i svaku inu diku,
Glas, u slavi ki se stira,
Gine, slovit neće u viku.
Kraljestva se satiraju, 93
Na skončanje vas sviet hrli,
A čovjek je sam u vaju
Er je stvoren da je umrli.
Poklisari naprjed jašu 94
I u Svjetlje idu opeta,
Gdje nahode Bandur bašu
Ki ih čeka s mnogo četa.
S kojiem zaedno tu bez straha 95
Prigaziše u dolini
Kosovnicu, ka je plaha,
Kad joj vale dažd učioi.
Biele u Crkve dojezdiše, 96
Pak kroz rieku kroz Toplicu
Na kraj drugi prigaziše
I na polje na ravnicu.
PJEVANJE IX. 179
Gdje do brzo susretoše 97
Mnoš trgovac' dubrovčana,
Ki ih iznać izidoše
S mnogom družbom sred tieh strana.
Š njima zaedno tako u slavi 98
U Prokupje ujahaše,
I za primit njih ljubavi
Dva dni u mjestu pričekaše.
Pak sljediše put naprieda 99
I u Lag se privažaju,
Kud Morava plaha ne da
Gazom prići drugom kraju.
Pod oboren grad prohode 100
Gdje njekada rajska lica
Gospodova sred slobode
Prem razbludna Hotimica ;
Koja plahe cjeć nesvjesti 101
I sramotne sve ljepote,
Ime ostavi temu mjesti
Od hotimstva i sramote.
U Niž idu i u kadije 102
Čete uzimljn oružane,
Er prohodit lasno nije
Kunovičke priko strane.
U planini Kunovici, 103
Gdje dubrava raste gusta,
Ljuta gusa sviem putnici
Put zasjeda mjesta iz pusta.
Tiem bez straha s tom družinom 104
Tamo se oni uputiše,
I jezdeći još ravninom
K jednom brdu obratiše ;
Gdje dubrava ponosita 105
Crnjaše se tu na gori,
Gusta jelam' od sto lita
I česvinam i lovori.
Za strahoću u njoj ljutu 106
Grm bijaše svud zapleo,
I u svakom mjestu i putu
Put zavrgo i zameo.
180 DUBROVNIK PONOVLJEN
-
Samo jedna što ulica 107
Kako zmija vijaše se,
Koja gustieh sred granica
Prosječena vigjaše se ;
Kud nikada proć u redu 108
Ne mogahu tri konjika,
Tere strašna u pogledu
Biaše vidjet svakolika.
Zgar s nebesa sunce viku 109
Ne mogaše tu da sine,
Neg' kroz crnu svoju sliku
Noć činjaše mrkle tmine.
Divljieh zvieri bješe puna, 110
I jeljena, i zecova,
Plasieh srna, hitrieh kuna,
Čagalj', vepar', i vukova,
Njoj pri kraju tecijaše 111
Iz procjepa voda njeka,
Koja vruća izviraše,
I od mnoga bješe lieka.
Ter cjeć tega učinili 112
Na njoj bjehu gragju uresnu,
I sve vode te skupili
Kamenicu ne u tiesnu;
Ka mramorom ogragjena 113
Bješe u liepoj izvrsnosti,
I tieh voda napunjena
Svegjer s mnogom obilnosti.
Tu mnozi se dohogjahu 114
Već krat kupat u slobodi,
I svegj zdravlje nahogjahu
Prema bolnoj svakoj zgodi.
Spovjedahu od starina 115
Da te vode bjehu mile
Biele vile od planina
Svojom moći nadarile.
I one iste da joštera 116
Kupaju se i igraju
Kobna toga sred jezera,
Komu svegjer krepos daju.
PJEVANJE IX. 181
Sakrivaše liepo mjesto 117
Ta dubrava strašna toli,
Ka kroz, dublje svoje često
Steraše se svud okoli.
Gdje ne dobro poklisari 118
Bjehu uljezli s družbom svojom,
Kad ih plačan glas udari,
Smete i smrtniem nepokojom.
Djevički se glas činjaše 119
Pun skončanja i zla prieka,
Nu se dobro ne poznaše
Dohodeći iz daleka;
Neg' koliko spile od gore 120
Na jad plačni te gorkosti
Sve davahu odgovore
Plačniem glasom u žalosti.
Potrebno im bi cjeć tega 121
S brziem konjim' tad pristati,
Za moć uprav tu od svega
Pravu istinu razaznati.
Ali kako očućeše 122
Da 'e na vodi smeća ljuta,
Ka daleko jošter bješe
Od njihova tega puta ;
Najbrže se zalećeše 123
Za vidjeti ka su čuda,
Što se tako smrtno uzdiše,
1 nesreća ka je huda.
Jur čime se približahu 124
K tužnom glasu, svak čas bolje
Plač smeteni razbirahu,
Tvoren s mnoge prem nevolje.
Ter sred prsi ljuto u vaju 125
Tamnjaše im srce živo,
U žalosti gdje slušaju
To cviljenje milostivo.
Čujahu se ove rieči : 126
Ah! nesrećo ma nemila,
Što se dobru momu oprieči,
Ko me si ovo porazila!
182 DUBROVNIK PONOVLJEN
-
U mlagjahna moja lita 12T
Joh! da budem poginuti
Vrh nesrećnieh svieh od svita
Sad satrena kroz jad ljuti.
Je li kogod, tužnu mene 128
Da porazit ovdi bude,
Da me smeće neizrečene
I me svršim smrtne trude!
Je li ka zvier nemilosna 129
Da me ovdi sad razdrpi,
Da ma mlados, joh ! žalosna
Ova huda zla ne trpi.
Na što me si majko moja 130
Porodila plačnu od više,
Da s ovega nepokoja
Me skončano srce uzdiše!
Ah! kako me danas odi 131
Zla nesreća dovela je,
Da na ovoj kobnoj vodi
Plačna iznagjem smrtne vaje.
Tužne ti ćeš glase od veće 131
Dragi ćaćko pričekati,
Gdje ovake sred nesreće
Vas tvoj porod smrt prikrati 1
Velike ti, joh! gorkosti 135
Oćućet ćeš i jad ljuti,
Kad ovake nemilosti
I ove zgode budeš čuti.
Kad ti, vajmehl dogovore 134
U smrtnomu nepokoju,
Da sred ove puste gore
Ti izgubi djecu tvoju!
A i ti dragi moj životu, 135
Vjerenice moj ljubljeni,
Ki kroz rajsku tvti ljepotu
Od duše si draži meni,
Kad ti budu, vajmeh ! riti 136
Da tva draga vjerenica
Ža svoj nemir vjekoviti
U ovoj gori robinjica;
PJEVANJE IX. 183
Da je drugi ugrabiše 137
Od pridrage tvoje vjere,
I da ona plačna uzdiše
I 2a tobom svegj umire;
Ah! kakvo će u bolesti 138
Sred gorkoga nepokoja
Ljuta žalos tada smesti
Joh! gospocka lica tvoja!
Ali prie ću braće mili, 139
Samoj sebi smrt podati,
I tako se ljutoj sili
Mom pogubom odrvati;
Neg' ćeš čuti ti do vika 140
Da inako ja sam živa,
Neg' ljubljenieh tvojieh dika
Vjerenica ljubežljiva.
Čućeš ovoj u planini 141
Plaćni život kad izgubim,
Kako, brače moj jedini,
Ja te srcem drago ljubim ;
I da mi je teže veće 142
Što te imam izgubiti,
Neg' sve ove mž nesreće,
I što imam ovdi umriti. —
Ovaki se plač čujaše; 143
Ali veće poklisari
Bivši blizu ugledaše
S družbom svojom sve te stvari.
Tri diklice kako iz raja 144
Na tri duba nage vide,
Gdje svezane pune vaja
Plaču, uzdišu, venu, blide.
Jedna, koja megju njima 145
Činjaše se cviet ljeposti,
Boljaše se nada svima
U najvećoj u žalosti.
A ostale mukliem glasom 146
Uzdisahu i cviljahu,
I satrene zliem porazom
U nesviesti tužne stahu.
.
184 DUBROVNIK PONOVLJEN
Poniknuta bjehu lica, 147
Čim ih mori jad sioni, ,
Ko na busu kad ljubica
Vrat i glavu svu prikloni.
Nu ljepota izabrana 148
U čudniema njih uresi,
Sred diviačnieh tezieh strana
Raj činjaše od nebesi.
Ljuveno im lice sjaše 149
Svjetlje od sunca iz istoči,
Usni koralj odjevaše,
Danice im bjehu oči.
Bjeljahu se prsi od lira, 150
I vrat bjelji ruže biele,
Oko koga sviem se opstira
Pram od zlata svjetlji vele.
Biele ruke sred svieh dika 151
Vigjahu se tač snježane,
Kako da su biela od mlika
Ali u grudi urezane;
Neg' se liepe i gizdave 152
Kao mramor se prozirahu,
I u dici svietle slave
Ko dva stupa u svieh sjahu.
A nada sve put pribiela 153
Snieg od gore pridobiva,
U koj' ljubav sva vesela
U razbludah slatko siva.
Vigje njegda tako u gori 154
Nage liepe tri božice
Mladac, s koga Troja izgori
Cjeć nevierne Srpkinjice.
Ah! ko 'e srca tvrgji od stiene, 155
Ali stvoren vas od leda,
Da ne ćuti platne ognjene
Gdje ovaku liepos gleda!
Ko je duha bez milosti 156
Da ne žali sviem uzdasi
Ovolike zle žalosti,
Ke očima svojiem pazi!
PJEVANJE IX. 185
Poklisari sebe vani 157
Sa svom družbom tu ostaju,
Čineći im se u toj strani
Ko nebeskom da su u raju.
I u razbludah od ljubavi 158
Nahodeć se opojeni,
Staše, ko panj u dubravi,
Gledat ures ti ljuveni.
Zasve da im žalos ljuta 159
S te gorkosti dušu truje,
Bit ne može tega puta
Da im srce plam ne čuje.
Nu kako se probudiše 160
Zamišljenoj u svoj' sviesti,
K liepiem diklam pristupiše
Za znat ke su njih bolesti.
Ter im rješe : vile izbrane 161
Tiem dostojne uresima
8amo ljupko bit svezane
Verigami zlaćenima,
Ki je krvnik ljut to bio, 162
Imo je li srce živo,
Da 'e promislit viku htio
Učinit vam tako krivo?
Ne možemo ino rieti 163
Keg' da ga je zvier rodila,
Kad je mogo u pameti
Začet huda tako dila.
Nas je zaisto čes vesela 164
Za obranu vašu pravu
Danas k vami doniet htjela
Ovu pustu u dubravu;
Da ne samo obraniti 165
Budemo vas od zla toga,
Neg' jošter vas osvetiti
Od krvnika pakljenoga.
Samo nami vi kažite, 166
Ko vam taku silu učini,
A pak hod'te da vidite
Ka je plata toj krivini.
186 DUBROVNIK PONOVLJEN
Na ove rieči dikle mile 167
Sebe nagieh gledajući,
Bjehu oči ponižile
Zasramljene uzdišući.
Ter da skriju samo iskahu 168
Što najljepše narav krije,
Zasve očito da vigjahu
Da im to skriti moći nije,
Bivši uz dub opasane 169
Hrastoviema uvitima,
I žestoko prem vezane
Mnoziem vezi i uzlima.
Kroz to čiem se srame i muče 170
Njihova se put snješana
Liepe u ruse sva obuće,
I u grimiz sa svieh strana.
Kom se odjećom njim uzmnoži 171
Ures liepi i ljuvezni,
Er sram ljepos svegj priloži
Kroz svoj mili plam medeni.
Ali dikla, ka najveće 172
Tužbam bješe tu jadala,
Za svršiti gorke smeće
Od nesrećnieh tezieh zala;
Sramežljiva usta otvori 173
S mnoziem plačem i gorkosti,
I uze ovako da govori
Poklisarom u žalosti:
Ne bez volje od višnjega, 174
0 gospodo svietla i mila,
Sred mjesta ste došli ovega
Izbavit nas segaj cvila.
Gospod koji pravdu ljubi 175
Ovdi vas je zatrudio,
Prie neg' li nas jaoh ! pogubi
Hudi krvnik i nemio.
Nu prie nego sve gorčine 176
Ja vam ovdi budem riti,
Činite nam dat haljine,
1 s prva nas odriešiti.
-
PJEVANJE IX. 187
Tamo unutra kod jezera 177
Gdje no 'e gragja nahode se ;
Kleti krvnik pun čemera
Sobome ih ne ponese.
Molimo vas umiljeno 178
Tu nam pomoć htjete dati,
A pak ćemo poniženo
Što žudite spovjedati.
Na ove rieči tad skočiše 179
Mnozi, ter što prie mogoše
Haljine im dokučiše
Ke na vodi iznagjoše.
A mnozi im u toliko 180
Prisjekoše uze tvrde,
Kiem svezane bjehu priko
Od pakljene toli srde.
Gdje kako se slobogjene 181
Ugledaše one od svega,
I u odjećah obučene
I bez srama jur svojega ;
Uzdišući ljuto u vaju 182
Plačne staše u bolesti,
Da žalosti spoviedaju
Nemilosne svoje česti.
I roneći grozne suze 183
Huda smeća čim ih mori,
Ka 'e najljepša za svieh uze
Poklisarim da govori:
Muftine gmo, reče, kćeri, 184
Rogjene smo tri sestrice,
Mene samu ćaćko vjeri,
Ine su ovo još diklice.
Tri dni jesu s dva brajena 185
Digli smo se iz Sofije,
Za poć u Niž, obljubljena
Starica nam tetka gdi je.
Nje budući mnoga želja 186
Da bi ona nas vidila,
U milieh nas roditelja
Bješe jedva isprosila.
•
188 DUBROVNIK PONOVLJEN
•
Igjahomo sviem slobodno, 187
I tri momka bjehu s nami,
Da učinimo što 'e ugodno
Nje milijem požudami.
Nu jutroska prohodeći 188
Blizu ove mi planine,
Nikad u njoj ne misleći
Samosilja da se čine;
Neg' znajući da se odi 189
Mnoga zdravlja, mnoge moći
Kobne vode vir nahodi,
U ova mjesta htjesmo doći;
I za malo počinuti 190
Od trudnoga toli umora
Sto jahasmo kršniem puti
Svegj planinskieh priko gora,
Uzesmo se u jezeru 191
Sred kladenca kupat blaga,
Čim pogjoše u potjeru
Gorskieh zvieri braća draga,
Bivši malo tu stran puta 192
Ugledali u dubravi
Stado jeljen' i košuta,
Gdje se igrahu u ljubavi;
Za kiem s momci udariše 193
S brziem hrti i s višlima,
A nas samieh ostaviše
Gdje nas niko čuvat ne ima.
Tu čime se mi čestite 194
I kupljemo i igramo,
U sred vode vilovite
Svaku rados gdje primamo ;
I čim tako megju nami 195
Mokri od vode boj činimo,
I vaz jezer na rukami
Prolievamo i nosimo ;
S urnebesom strahovitiem 196
Eto iznenad gora zamni,
Ko da gromom trjeskovitiem
Kazdira se šijun tamni.
PJEVANJE IX. 189
Dvanaes ljutieh zlieh gusara, 197
Ah ! joh trnem sva od straha,
Na nas tužnieh tu udara,
Vrla uzrasta, čina plaha.
Kl nesviesno i opako 198
Naripiše bez milosti,
Da nam čine, joh ! zlo svako
I sve hude usilnosti,
Ko vukovi kad nemili 199
Iz divljačne gore udare,
Blage ovce da po sili
Sve pokolju sred košare.
Što da tada učinimo 200
Gdje nikakve ni 'e pomoći?
Zubim se od njih tu branismo,
I noktima sa svom moči.
Nevolja nam jakos dava 201
Da možemo odoljeti,
Čim nas taki jad skončava
Da žudismo sve umrieti.
Braća naša u toliko 202
Iz lova se povratiše,
Bivši čuli svekoliko
Ko se vapi gorko od više.
Ter strašeć se te nesreće, 203
Dohrlili bjehu ureda,
Da nas brane hude od smeće
I gnsarskieh od zasjeda.
Nu s tri momka što da učine 204
Tolikomu prema broju,
Ki se nauči na vrline
I uzraste ljutu u boju ?
Okruženi bješe od svudi 205
Nemilosnieh od krvnika,
I primiše poraz hudi
Cjeć našega zla velika;
Er ih oni izstrjeljaše 206
U načinu veomi hudu,
Ter im blizu proć' ne daše
Da se š njima jačit budu.
190 DUBROVNIK PONOVLJEN
•.i .
U trenuće jedno od oči 207
Sve se vajmeh ! ovo zgodi ;
Ah! ljuta ti čes priskoči
Za pogubu našu odi !
Mrtve tako mi na poli 208
Ništa o sebi tu ne znasmo,
Neg' nesviesne u toj boli
Kako stanac kami ostasmo.
Ne umjesmo se ni obući 209
Prem od većma zapanjene,
Neg' li od jada umirući
Bjehmo od mraza učinjene.
Dokli opeta gusar hudi 210
S dva krvnika svoja druga
Na suze nas ne probudi,
I na žalos smrtnieh tuga.
Ah! nesrećo naša ljuta, 211
Ke nevolje, ke gorkosti,
Ne podniesmo tega puta
Od gusarske nemilosti?
Biše, i smrtno nas lupaše, 212
Puni gnjeva i čemera,
I svakako hudo iskaše
Usilit nas tu joštera.
Ter srditi do istine 213
Žestoko bi nas svršili,
Da od ine sve" družine
Odvraćeni niesu bili.
Ki im glase tu donieše 214
Mnoga od dobra i velika
Donjem putom da vigješe
Proć s seisanam šes putnika ;
I da za to kraćiem puti 215
Potrebno je otrčati,
Da na klancu neke od ljuti
Moć budu ih pričekati ;
Gdje veliko, govoraše, 216
Blago iznaći zaisto imaju,
Za trgovce er ih znahu,
Kl se često tu vigjahu.
PJEVANJE IX. 191
Gias ovaki oči osliepi 217
Gusarina nemiloga,
Ki za plienom gine i hlepi »
Nad sviem željam srca svoga.
Tim oni čas zapovigje 218
Svoj' družini da nikako,
Kad se liepa sreća vigje,
Ne izgube dobro tako ;
Neg' najbrže priečcem putom 219
Da trgovcim put prisieku,
Da im otmu silom ljutom
Blago, a smrtno njih isieku.
Tako krvnik zli naredi 220
I na put se spravi prvi
Da trgovce tjera i sliedi,
Željan blaga, žedan krvi.
Nu da i nas ne ispusti 221
Iz desnice sve ohole,
Ovdi više u grm gusti
Povede nas tako gole.
Gdje ovako svieh nas sveza 222
Hrastoviema uvitima,
Kieh usieče i ureza
Na dubovim onezima;
Imajući te požude 223
K nam se ovdi povratiti,
S trgovcima netom bude
Misli opake ispuniti.
Ova tuga sviem nemila 224
Malo nam se prije zgodi
Neg', gospodo naša mila,
Vi dogjoste k nami odi.
Tiem ne znamo što se učini 225
Od gusara hudieh veće,
Ali ovoj u planini
Daleko oni biti neće.
Može bit se zabaviše 226
Oko tega pliena vele,
I za to se ne vratiše
Dokli blago ne razdiele.
192 DUBROVNIK PONOVLJEN
Nu koja bi svrha ljuta 227
Bila našiem nesrećami,
Da vi ovoga, vajmeh! puta
Ne dogjoste ovdi k nami.
Robinjice gusarima 223
Zaisto bi smo mi ostale,
I u gorskiem divjačima
Š njima život naš trajale.
Koji život ? Prie sred jada 229
Sebe bismo porazile,
Neg' li bismo jaoh! ikada
Zliem silnikom sužnje bile.
Ali neka veće s strane 230
Vržem ovu zlu nesreću,
Kad nam jesu druge rane
Ke nam čine smrtnu smeću:
Kada tužne izgubismo 231
Milu braću za sve vike,
Koju drago mi ljubismo
I srčano bez prilike.
Ah! jaoh! ćaćko dobro moje, 232
Kako ćeš nas pričekati,
Kad ljubljene sinke tvoje
S nam ne budeš ugledati?
A ti majko ljubežljiva 233
S hude ovako vajmeh česti
Hoć' li ostati tužna živa,
Ali umriet ćeš od bolesti?
Znam da žalos veomi mnoga 234
Biti vam će u životu,
I da neće bit razloga
Vašu utješit moć' dobrotu.
Ali sreće druge nije, 235
Sinci umrieše vaši mili,
Grob ih mrazni za viek krije,
Veće su nas ostavili.
Zemlja će ih prigrliti, 236
A mi ovako u žalosti
Plakat ćemo i cviliti,
Izgubljene njih' ljeposti.
PJEVANJE DL 193
U oveziem besjedami 237
Plačna dikla tu zamuknu,
Er ču grozniem u suzami
Ko da u srcu svomu puknu,
Ter čijem je žalos mori 238
I nesreća neizrečena,
U"vaju se omramori
I stvori se mrazna stiena.
