Džuho Kerpeta

◄

Parodijska pastirsko-mitološka igra Džuho Kerpeta sačuvana je samo u odlomcima koje je u 18. veku ispisao dum Đuro Matijašević. Na temelju sačuvanoga teško je barem približno rekonstruisati fabulu. Delo se prikazivalo na piru dubrovačkog vlastelina Rafa Gučetića 1554. godine.

►

Prolog počinje: Kerpeta.

KERPETA: Sinjori vlasteli, dobro ste našteni! I vi, vladike, dobar vi večer! A nevjesti s baretom u ruci nazivam dobar dan i dobar večer, a ženiku dobru noć! I ja, za rijet vam kao rabota stoji, do malo prije sam bio Žuho, a sad sam Kerpeta, koji idem na sva vesla, štono se zove, al fonte di Elicona, na studenac, na vodu gdjeno Apolo deventa profeta. A to za naučit indivinat i da deventam profeta za moć ugonenut tri stvari: jedno, kad se oženim, ali ću imat ženu karljivu, ali lakomu, ali ližiotar. S karljivom kuća je zvono koja susjectvo zagluša; s lakomom - ormar je pun svega koji se ni na Božić ne otvara; s ližiotarom - nije lonac skuhan ni trpeza načinjena; a to da se čuvam zle godine; drugo, kad mi reku "Što mi se gonenu?", da ugonenem; tretje, da indivinam što nevjesta misli kad se udava. To toliko; ja sam baš čovjek, kao vidite, ne žudim velike stvari. Sada, sada, sada da znate, ...

[...]:

Sada, sada, sada, tko je tebe doveo ovdi?

KERPETA: Noge me su dovele.

[...]:

Što umiješ činit?

KERPETA: Umijem što umijem, i umijem što ti umiješ; a ti umiješ što ja umijem. I stav' deset soldina!

[...]:

Odkle s' ti?

KERPETA: Odkud se papagali donose.

[...]

Što imaš činit ovdi?

KERPETA: Imam činit što umijem činit, i činiću što ć' ti činit, i čineći činit te ću činit, a to igrat; ja ću t' svirit. E m'arreccomando, son vostro servidor!

[...]: Dobra ova bi! Oršu, sinjori, za rijet vam, ktijahomo, za obeselit ovi pir, sklopit malo maškaratice, i moja družina biješe prionula srčano za učinit što bolje umijemo. Dođe njetko, upita: "Tko maškaratu u Rafa arecitava?" - "Ta i ta kompanjija." - "Odždeni, izidi, daleko ih! Neslani ti će bit! Usramoti, ubij kao ubogu ženu kudjeljom!" Mislite, sinjori, kako mi ostasmo! Ubi nas zla godina, učinismo obraz od četrmjed, ostasmo drveni, kameni, kako oni koji otrne od glave do peta. Dođe Gardzarija, družina Rafova, rekoše: "Maškari, što činite? Brijeme je, hodite!", - a mi stojimo kako drvene duše. - "Izidite, hodite!" - a mi istom gledamo. - "Što činite?" - a mi ništa! Misli gdje se nađoše ti vlasteli kad vidješe gdje mi stojimo inkantani! Ma oni, kako prudenti ljudi, espedijent uzeše: doniješe rusata octa, s njekijem riječmi namazaše nam polse, - vratismo se, daše nam animo i rekoše: "Ili zlo ili dobro arecitate, bićete pohvaljeni; imamo mi sekret kojijem ćemo činit, ako i zlo arecitate, da će svakomu parat dobro, lijepo i drago." - Mi, ljudi čertamente godišti mladi, ma ćudi antîci - prem kao njeki ki su u feocijeh upengani, ki stoje ter gledaju - rekosmo: "Ovo nas!" i kažemo se: Sada molimo vas, ako i rečete: "Ovo ih", nemojte igrat gnjilijem narančinam. Ma što ja govorim? Ne stavljah se! Gardzarija nam je obećala da nas ćete pohvalit, ako i gofi budemo. Ma ovo odovud u vijencu poete, u veras vas će molit što vam rijeh. Ma bogme oni Kotorčić mali smiješan biješe! Ako i njega mogosmo pritegnut k nam, nećemo ni toliko gofo proć. Pođ ga ću rečerkat, ukoliko ovi s vijencom reče svoj posao. Signori, audiamo et opera eius.

[...]: Velim što to ovi gredu na hladence, gdje bijele vile stanom stoje i gdje junakovom na zelenoj travi, meu razlikom belomu, crvenomu, žutomu cvijetju, na livadi služe hladnu, bistru vodicu, ter junaci pak u družbi z gorskijem slavici pjesni spijevaju, slatke, medene? Rekoh: "Da umjesto bistre, studene vodice služe bistro, rujno, crveno i bijelo vince, koli bi junaci ljevše popijevali, koli bi glasom ljepše izvrtali!" Ja, za kazat vam, moja gospodo plemenita, želeći njekada pridobit u pjesneh gorske, tihe slavice, njekada kad crne oči od bijele vile bijehu ranile srce moje i kad gorušta ljubav vladaše mene, idoh na tu vodu ku rekoh; ali studena vodica ništore ne pomože junaku meni! Tada rekoh: "Riječi što riječi, a sve voda što voda, - nije ti nad rujnijem vincem bistrijem!" Tada rekoh: "Žî m' ti, vodice, da si rujno vince, kako bi se tebi veće junaci utjecali!" I zato rekoh: "Malo je tizijeh pjesnivaca, er se svak nedobrovojno k vodi utječe; a da je vino, veća bi od pjesnivaca buka bila u mjestu neg od letuštijeh ptica u zelenoj gori!" Zato, ako što vodeno rečem, dajte krivinu vodi koju pih, i moja družina od zločeste vode koju htješe pit, i srce im je ostinulo; zato, ako što studeno reku, vodi dajte krivinu, a njim oprostite.

A ja od žeđe veće ne mogu ni slova rijet Vašoj Milosti. Mir Božji s tobom!

Trijeba ih je svjećicom od dvimjed iskat. Uzrok je njeki triš mudar, koga čovjek, da ga škaklje, ne bi ga činio smijejat, komu pod nosom dzibet lukom vonja i ne vidi er je njegov červeo u tolicijeh pečah, er ga ne bi sve Mendalije izkrpili. Er su ljudi vas smijeh ispuhali, a to se je vidjelo ovezijeh poklada, kad vile u garbiješijeh tancahu.

Kad bi godišnica gospi ukrala peču larda, ter bi ju vrgli u tamnicu; a gdje bi Puljiz puljiški govorio, a Masara latuštinom udarala, i kad se ženik ne bi brinuo.

Brjemena slatka i pritila hercega Stjepana.

Tko ovu vodu pije u brijeme prolitja i prije sunčana istoka, pjesnivac izhodi; tko u podne, - u ljubav zađe; tko u zapad sunca, - pomami se; tko opet u dzoru prije sunčana istoka, vrati mu se pamet.

Slatkijem riječmi nije vjerovat; i sirene u more sladak glas imaju, ali tko ih čuje varan se nađe.

Iz mojijeh ruku sva bogastva od svijeta izlaze.

Podalek stoj i tako govori. Nu, tkoje te su dovele ovdi?

A što žudiš etc.? Ohaj! Dva tolika dara ne mogu bit u jednom čovjeku. Pokli je tako, draže mi je da sam k tebi došao, er bogastvo gospoduje današnji dan sve ostale krjeposti. Pokli me je sreća k tebi donela, učini me, stari, pošteni, uzmožni bože od bogastva, da među ostalijem bogaci valjam has štono se teče.

O, lakomosti od zlata, kudi se prostireš?! Po mirijeh se bogataca penješ. Ja sam sve kriv, poznavam moj grijeh, i spovjedavam ga; po meni mnozi u vas život ne vide zlata i mru od glada, a mnozim zlato rđavi u skrinjah. A to sve izhodi odkle oči izgubih, - ne vidim tkomu davam; er da vidim, inako bi stvari prošle.

Da to si slijep, gospodine, po Krpetu slugu! Ručka ne stavljah se. Kad mlađi bijeh i kad viđah, dobro dijele činjah: davah zlato ljudem blagodarnijem, koji mi čâs činjahu i koji ga razdjelivahu s razlogom; a kad ostarih i izgubih oči, stvari nazad otidoše.

Neka ti starosti, ako je i slijepa; teško onomu domu gdje se staraški glas ne čuje i gdje staraški štap ne vlada. Hoću da mi poslužiš malahno.

Dobro si rekao, nu nijesi dorekao: starca razumna i mudra, er staros nerazumna zvijer je duhata s dvijema očima a s jednijem trbuhom, koji veću štetu čini neg koris. Ovo sam tvoj rob, zapovijedaj mi.

Uzmi ovi kondijer kameni i pođi na kraj te livade, i naćeš studenac, iz koga teče rujno, bistro slatko vino; natoči ga puna i donesi ga. Vince krjepos dava, staros uzdrži; srce mi smagne na rujno, slatko vince.

Počamši odovlek tamo sve te strane gospoduju uzmnožni bogovi.

Ter zakupljujem sva voća, sva žita i sve što zemlja sazdava; a poslije ljudem priprodavam; i zato sam bog od bogastva.

Uzovit se njeke ne u nami gospoduju.

Er zlato i srebro kao veska priljepjuje godišnicam oko ruka. Bog od bogastva lotrom ne dava zlata. Ne oblakomi li se kada moj otac na komu.

Majde t' nemudar biješe.

Ona je prva kuća, a onamo, u granih bez listja, stan od Zime; druga, sva od cvijetja, dom od Primaljetja; tretja, sva u zeleni i u klasju, pribivalište Lita, božice vele lijepe; četvrta, sva je u voću, počivalište od Jeseni, brata rečene Ljeta.

Oni mladić, vas u cvijetju, vene od nje ljubavi, pase ga vjetrom.

Čudnijeh ti se stvari i nagledah i naslušah.

Idoh, sad ću doć.

Ovako izide nebog, ter se goram i dubju sam potuži, a Ljeto tvrđa na njegove suze stoji.

PROLITJE: Travice zelene, i vi, drago cvijetjice, vaše Prolitje gorko tuži, vaše Prolitje suze lijeva; a Lito lijepa, a Lito draga neće da čuje moj grozni plač, neće da vidi moje ljuvene bolesti! Lito draga može izvidat moje rane, Lito lijepa može utješit moj grozni plač. Jaoh, sve je ino zaman! Jaoh, kriposti zelenih trava nijesu za dat lijek mojojzi nemoći. Travice, i vi, razliko cvijetjice, znam er se bolite mojijema suzami; ali, jaoh, čemu je da se boli mnome sve što narav sazdava, kad moja draga Lito kamena stoji na moje suze? Kad moja draga Ljeto goji se mojijem uzdisanjem? Kad moja draga Lito hoće da drago Proljetje vene? Jaoh, venem, jaoh, kako led na suncu; malo pomalo lipsa moja krjepos! Gorušta Lito, ja sam ljetni cvit prid tvojijem očima, iz kojih plam ognjene ljubavi praži mlados moju. A, jaoh, nije dostojno tolikoj ljeposti tko te ljubi da ovako za tvoju nemilos vene, tko je tvoj da ga ti nećeš za tvoga. A, Lito draga, ja sam tvoj, i kad bih mogao, Lito lijepa, ne bih mogao ne bit tvoj. Ljeto lijepa, pokli sam tvoj, uzmi me za tvoga, - tvoj sam, jaoh, tvoj sam! Ah, da sam tvoj! Jaoh, nijesam tvoj, - jaoh, meni je umrijeti! Ljubavi, usiona Ljubavi, spiš, moj dragi druže, a tvoje Prolitje grozno suze lijeva; moja gorka tužba budi gluhe planine, a ti tvrdi sanak spiš.

KUPIDO: Prolitje drago, Prolitje veselo, što je taj plač tvoj? Što je toj uzdisanje? Koja je toj zled koja, dragi druže, toli tlači cvijet tvoje razbludne mladosti? Ustavi suze, gizdavi druže, kaž' meni, Kupidu tvomu, uzrok tvojih tuga, jeda gorušta Ljubav dragomu Proljetju može pomoć dat u svoje nevolje.

PROLITJE: Kupido, njekada u zelenijeh gorah i na travnih livadah ne mogaše čas bez tvoga Prolitja stat, a sada, jaoh, ne znam uzrok, tvoga si Prolitja svasma ostavio! Tvoj dragi drug Prolitje uzdiše za lijepom Litom, a tvoj luk i ognjene strile zaman leže. Ukaži ali si bog od ljubavi ali nisi. Lito lijepa ne scijeni tvoje strile! Ah, Kupido usioni, vidi draga Lito er si zaspao, ter na moje uzdisanje kamena stoji. Ukaži tvoju moć, a Prolitje, tvoga druga slobodi groznijeh suza. Čin' da Lito draga obljubi svoga Prolitja, kako Prolitje ljubi nje lipos.

KUPIDO: Koja je moć bila u mojijeh ognjenijeh strijelah? etc.

Nemajući što činit, dao se sam na lotropstvo i na san, nu u tvoju potrjebu postavit ću sve moje sile i sve što uzmoć budem. Ako za tebe što ne učinim, za koga ću učinit?

[...]: U moje djetinjstvo vazda si sa mnom družio.

I dinarmi je zamitio svoju službenicu, koja uza nju vele može.

Oto se i božice počeše hitat za bogatstvo. Sve se je ištetilo. Lakomos i među nami bogovi oto je počela sve snatat.

Čuo sam kao rabote prohode; trijeba se je pomoć umeteonstvom gdje ne dostiza moć.

U ove strane opći dohodit jedan junak.

Hoć' li se tako moć u tu djevojku priobrazit, da te ne bi poznala?

Sve stvari ljuvene imaju početak od ludosti.

Reče se: svinja utječe se na puniji želud, koza na bolju travu, vuk na pritlju ocu, hvrljak na smokvu kuveoku, a čovjek se utječe gdi je veće zlato.

Ava, gospodine, i ti me posla k tomu bogu! etc.

Nije li, gospodine, kapljica? Usahoše mi usta. - Bit će kad se vrneš. - Vince krjepos dava i pamet uzimlje; bez vinca nije srcu veselja, ni nogam snage, a neka t' ljudi besjede. Veće idoh; kad se vrnem, kapljicom crvenom okropi tvoga Vodana, da mu se duh vrne.

Er za prasce nije dragi kami, ni za osle.

Ako Kupido najmanjom strjelicom tegne nje srce, stvar je učinjena.

Ti si dobar došao ti bi ... došao.

Pan, bog od Arkadije, u sladak glas izvijajući, navještuje zelenim planinam veselje, budi satire, da spravljaju verse i svirali i da uhitivši se u kolo s bilim vilami tance izvode, pjesni spijevaju, etc. Da' da nju uprašamo.

I ja bi veseliji tomu bio. Satiri vitezovi, mila krvi.

A nebore kako to besidiš?

Pluton, sioni bog od bogastva.

Današnji dan tko je bogat, taj je lijep i mlad; tko je ubog, grub je i star. Ino se hoće neg odjeća u našemu životu.

U ovizijeh planinah ja bih se veoma blažen i bogat držao, er bogatstvo, mnim, nije ino neg volju ispunit.

Kad bi zima došla, hlad bi ti domorio.

Mir s vami. Srce mi je vazela i nijesam moj, ni znam čigov sam; da imam zlata, zlatom bih ju primamio.

Davori mi, davori, bijedni Vodane, gdje se si zašao među njeke božiće; sve nješto poje u ovizijeh stranah, sve je milo.

Ne bih rad ucknjet: jes njekoliko do njegovijeh dvorova, - na ulaka trčim!

Bez mene se ne more oženit nitko, kako bez glumca. Još nije stvar sklopjena.

Tvoje stvari tkomu nijesu domorile? Ova djetetina sve smeta, a vi oglušajte se na te stvari.

Obeća ludu, da se raduje. Ovi bogaci, što veće imaju, to su lakomiji.

Er mi izčeznu srce od straha.

Bijeda vas našla, otvorite!

Koje su to kramole i haraminstva? Bijedan, ovako mi srce bije od strave. Veća vas tuga našla nego nas!

Tko k meni toliko obrazom prilikuje? Puka je ja; onaka sam vidjet kad se nadazrim nad hladenac bistre vode.

I ti li me se odvrže? Što čujem i vidim sada? Je li meni javi ovo, ali ja snim ove stvari? Tuge me su odsvud obujmile. Tko si ti? Tako te Jove svojijem gromom ne udrio!

Izidimo iz ovezijeh strana, da nas kleti zmaj ne omrcini.

Čovječe, ne pridavaj mi tuge k tuzi.

Hlad hlada je ognjevio.

Lijepa žita po poljijeh pritilo godište obećaju ljudem, i slatka voća zrući spravljaju zabavu umrlijem u veliki dan kad ljudi pod sjenu od zelenoga duha bježe rasrčbu od vrućega sunca.

Pođ'mo u lov, jeda koji lijep lov ulovimo, da dovečer dobru večeru večeramo. Meni kolač, ovo nam lova!

Ti si naš papagao, kalandra i čavka, - unutra! Tu čeka'.

Ki zao božić Vodana zove? Ako me Hlad ne zove, ne ozvah se živoj duši. Ovo me, kićena kitico, Vodane brajene!

Gdje si pošao? Kud se si zašao? Kudi li se to ide? Kamo li se to putuje? Ja te grem - koliko dana jes! - ištući, zovući po zelenih planinah: oto me je srjeća sada na tebe namjerala. Vrni se, Vodane, hodi domome: stan te tvoj žudi, svojta te tvoja zove.

Na to li me zoveš? Za to li me išteš? Na to li si došao? Hlad, moj brajene, sada mnome vlada. Ohaj rabotu, - Hlada ja ištem, da mi srce ohladi, i zbogom! Ne domari mi.

Što su te riječi, uzeti Vodane? Kamo greš, kamo li bježiš? Gdje su tanci, igre, skupi, gozbe etc.? Svud su bez tebe i tvoga vina kako lonac bez soli, trpeza bez kruha i kuća bez vode.

A tvoja sestra bez obiju nas malo je vrijedna.

Ja imam kćer, Mratinje lito, i rad bih je udat.

Njeki z dobrom odjećom, a s praznijem tobocem.

Što će rijet bogovi? Jedno mu dijete vrha dođe!

Za zublju, ku u ruci nosiš, mož' li znat što je ovo?

Gledam, ter se čudim, jaohi, gospođe draga.

Neka ova dogovori, pak ćeš ti govorit.

Boleći se plačem, trudom i nemoći dragoga Prolitja.

Djevojko, ide ti od ruke tej riječi govorit?

Ovdi je privara! Ovo nije mani. Tko može što božici naudit?

Odsela će dobro rabote prohodit.

Mnim da se je gdjegodi zaigrao, a da je mene zaboravio. Ko je zdrav ne scijeni da koga išto boli. Moj druže, ja bolestan grem, a ti zdrav ne misliš o tvomu Proljetju.

Brže ju za ženu ište; jesi li mu ti posao opravio?

Ah, pse jedan! Umrli su se počeli umetat u stvari od bogova. Ubio bog i Plutona!

Odtole se dvigni, Hlape, zao čovječe, smećo od moga mira. Znajte! Gdi je zmaj, da proždre ovoga Hlapa?

Hoću toliko plakati, dokle plačem život moj svršim,

A najveće mi je žao er nam jedno dijete vrha dohodi! Mati ga je razbludila.

I Zimu da prizovemo. Ti ćeš ostat na osekli.

Kažući se tihe naravi. Tihoća je stvar rajska, a tvrdoćstvo stvar od zvijeri.

Da to li se nećemo namjerit s našijem surlami i svirali?

Što bogatac veće ima zlata, to je veće lakomiji na njemu.

Ustavi suze, utaži plač tvoj, zrak svitle liposti ukaži se u tvom dragomu licu.

Od mrtva me u život vraćaš.

U sî čas imam opravit veličak posao.

Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.