O nebeski višnji oče, rec mi vajmeh milos tvoja,
što bi moglo biti gorče, neg što ćuti duša moja!
Er se život moj skončaje, kako javi tako speći,
sam po sebi razmišljaje, trudeći se i boleći,
za koje si vajmeh djelo jedinoga tvoga sina
da čovječje primi tijelo na svijet poslao iz visina,
poslao ga si zgar iz raja, iz vesel'ja i radosti,
gdi plačnoga ni čut vaja, ni boljezni ni žalosti,
gdje se vječni goj razbira u tvom dvoru svjetluštemu
i nigdar se ne umira u životu vjekuštemu.
A vidjeh ga ja na travi, na molitvi kada staše,
gdje ga prođe znoj krvavi, svoju muku gdje ćućaše.
A žalosno vidjet bješe, gdje krvavi znoj cijedeći
vas predaše i treptješe od skončan'ja trud videći;
ter od truda i od muke gdje skrušeno uzdisaše,
k nebu vajmeh obi ruke dragi Jesus podvizaše,
er viđaše što će biti od boljezni ke prihode,
i kako će krv proliti, k drijevu pribjen za narode.
Tko li vajmeh izreć može bolježljive svoje jade,
[g]di se trudan prinemože ter na nica zemlji pade,
pak se jedva oporavi ter podviže svoju glavu,
gdje prokapa znoj krvavi ter pokropi cvijetjem travu;
ter gdje bješe pao na nice, oče, sinak tvoj ljuveni,
svaki listak od travice od krvi se zarumeni.
Pak od muke tvrdo zgrozi i duša se svoja smuti,
zač viđaše gdje mu nosi anđel s neba kalež ljuti.
Vaj koli je kamenito moje srce, o Jesuse,
gdje se neće jadovito rastopiti sve u suze,
gdje t' zdravicu od poraza i od čemera priljutoga
anđel prida i pokaza od višnjega oca tvoga;
a ne može duša moja grozno cvilit i suziti,
da se bude bez pokoja sva u suzah ponuziti,
gdi prid tobom anđel kleče na travici na zeleni
ter skrušeno tebi reče: zdrav Jesuse priblaženi,
tvoj te otac sad pozdravi, ovi kalež primi sada,
ter ga popi i probavi, er čekati nije kada;
zač je takoj odlučeno i ne može drugo biti,
neg smiljeno i skrušeno da ga budeš sad popiti;
er ćeš tvojom trudnom mukom, kada budeš krv proliti,
svim narodom i svim pukom rajska vrata otvoriti,
navlaš onih koji stoje u tamnosti i u mrklosti
ter čekaju smrti tvoje kako zraku od svjetlosti.
A ti tada velmi zgrozi, o Jesuse ma ljubavi,
i tvoja se put zarosi kako jajce na žeravi,
od poraza velikoga gdje venjahu tvoja lica
ter moljaše oca tvoga, da te mine taj zdravica,
koju primi po ljubavi zahvalivši ocu tvomu
ter ju popi i probavi u nalijepu čemernomu.
Tko bi mogao trud izreći, na molitvi kada staše
o Jesuse, ter moleći tvomu ocu govoraše:
smućena je duša moja ter od muke velmi trudi,
nu se ispuni volja tvoja, kako hoćeš takoj budi.
Još bi od truda od velika suho drijevo prosuzilo,
kad bi od Jude nevjernika zlobno djelo iskusilo,
kako tebe gospodina poglavicam od naroda
nebeskoga oca sina za lakomstvo vajmeh proda;
kako li te pak celova ter celovom od poraza
vojnikom te od popova i obadi i pokaza,
koji brzo, koji hrlo kako lavi pritekoše
na blaženo tvoje grlo ter konopac namakoše,
ter te vajmeh palicami pobijahu i mlaćahu
i šakami i nogami i konopom povlačahu.
Vaj nevjerno pozdravljen'je, vaj hitreno od celova,
koje bješe za zlamen'je po naredbi od popova,
što lakoma tvoja zloba pravednoga meštra proda,
kako sužna ali roba poglavicam od naroda,
židovom ga da u ruke, kako sužna da ga trude,
kad podnese ljute muke, na raspetje da ga sude;
i kad vajmeh bi uhvaćen, ma ljubavi privelika,
svezan, pobjen i pomlaćen u sužanstvu od vojnika;
i u sužanstvu gdje hođaše, svi se tvoji prid židovi
učenici raspršaše kako ovce prid vukovi;
i takoj te svak ostavi rascviljena i neboga,
kako da nis prorok pravi ni sin oca nebeskoga.
A vojnici od židova, gdi na grlu konop staše,
prid svim zborom od popova Pilatu te prikazaše.
Ne bi dosta ni toj truda, neg li tebe, moj Jesuse,
Pilat posla na Iruda, da se tvoja djela iskuse.
I tuj ti se trud ponovi, gdje Jesuse svezan staše,
ter te Irud prid židovi živim bogom zaklinaše:
pokaži se i objavi, jes' kralj puka židovskoga
i mesija jes' li pravi i sin oca nebeskoga?
Jošte Irud u rasrdžbi sve razmače ruho svoje,
o Jesuse, ter pogrdi umiljene riječi tvoje;
a oružnik od vojnice toli vajmeh poraženo
šakom smlati tvoje lice milostivo i blaženo.
A tuga je privelika razbirati i smišljati,
gdi ti ruka od grješnika rajski obraz takoj smlati!
O Jesuse moj priblažen, bi li pravo i dostojno
da si pobjen i poražen toli vajmeh nepokojno?
Tvoja lica gdje smlatiše ter te opet savezana
na Pilata povratiše, pogrđena i psovana;
Pilatu te prikazaše u polači na pravdan'ju,
prid kim tako tiho staše kako ovca na zaklan'ju.
A židovi, koji stahu prid Pilatom u tvom dvori,
jednijem glasom vapijahu: razapni ga i umori;
umori ga trudnom smrti, zašto mu se smrt podoba,
da se naš puk vas isprti od himbenijeh svojijeh zloba.
Tuj te prava osudiše, o Jesuse, krivi sudi,
a zločinca slobodiše vojevodu od zlijeh ljudi;
er trpjeti ne mogahu poglavice od žudijela,
gdje očito svi viđahu tvoja sveta dobra djela.
Najprvo ti ofrustaše priblaženo tvoje tijelo,
gdje pri stupu svezan staše mnogo grdo i nemilo;
tvoje oči pak poviše ter Jesuse tebe tužna
na pristol'je posadiše, pogrđena i mnogo ružna,
rascvijeljena i utruđena, u boljezni i u vaju
dračnijem vencem okrunjena, da se tobom narugaju.
Ter židovi kako lavi gdi na izmit pristupahu,
po licu te i po glavi trstjem vajmeh pobijahu,
mlaćahu te i psovahu bez milosti i ljubavi,
i od ruga govorahu: rec' nam, jes' li prorok pravi!
Mlatiše te i pobiše, pak po trudu po veliku
tebe prava osudiše na raspetje i smrt priku.
O milosti priblažena, po tom trudu križ spraviše,
ter ga tebi na ramena bolježljivu navališe.
Na ramenu križ nosaše ter Jesuse ma ljubavi,
po svem putu kud hođaše svaki stupaj okrvavi;
i gdi trudan posrniješe, padajući k zemlji nica,
zemlja vajmeh protrniješe i venjaše sva travica.
Er tolik trud ne mogaše podnositi zemlja i trava,
svoga stvorca gdje viđaše bolježljiva i krvava,
gdje truđahu i mučahu tebe Jesuse mnogo tužna
i konopom povlačahu kako roba ali sužna;
i škripahu svi na tebe od zlosrdja i od zlobštine,
da t' prije roka život skrate, tvoja slava da pogine.
A cvijeljaše lijes i kami, gdi židovi pristupahu,
ter nogami i šakami tvoje tijelo pobijahu,
a za mene za grješnika na raspetje gdi hođaše,
tvoja ljubav privelika tuj boljezan provođaše.
O Jesuse milostivi, a nikoga ne viđaše,
u taj rasap bolježljivi na smrt priku gdi hođaše,
da te krijepi u porazu, da te slijedi, da te druži,
da t' otira krv na obrazu, da jednaga s tobom tuži,
razmi tvoju plačnu majku, koja htješe pristupiti,
da ti bude na rastanku krvav obraz poljubiti;
nu ju silom odrijevahu, kako da nije božja mati,
i matrage podirahu, hoteći ju nalupati.
A Marija majka draga, o Jesuse moj ljuvezni,
kojoj bješe svoja snaga polipsala od boljezni,
grozno suze prolijevaše ter skladaje plačnu tužbu
živijem bogom zaklinaše od židova tužnu družbu:
ako može ljubav biti, trudnoj mi se umolite,
ja ću prijeku smrt primiti a sinka mi slobodite.
Nu židovi ne hajahu, tvoja majka što pitaše,
neg te većma pobijahu gdi pod križem posrtaše.
A ostale dobre žene, tvoje stope ke slijeđahu,
kako da su poražene, grozne suze prolijevahu;
er viđahu, gdje te prava u tolikom plačnom vaju
mnogo blijeda i krvava na raspetje potezaju.
Slijeđahu te trudna dosti s tvojom majkom, moj Jesuse,
u boljezni i u žalosti prolijevaje grozne suze;
a ti na nje svrnu lice ter im reče: dobre žene,
drage majke i sestrice, ne žalujte trudna mene,
plačte sebe i poroda, ter cvilite i tužite,
er će priti tužna zgoda, velik rasap da vidite.
Tadaj ćete govoriti: blažene bi prsi bile,
ke ne mogu poroditi i ke nijesu porodile.
Jošte ćete goram reći: vrhe k zemlji priklonite,
padite nam vrhu pleći ter nas živih poklopite;
zašto ćete gladovati, tere ćete toli lačne
vaše sinke blagovati, poražene i mnogo plačne;
inostranci er će priti ter vam neće lipsat plača,
zašto vam će oboriti mire od grada i od polača,
i nožem će sve poklati, a od noža što ostane,
u robstvu će prodavati i u sužanstvu po sve strane.
Nu židovi pogrdiše, o Jesuse, riječi tvoje,
a zlosrdje potvrdiše, da naslade želje svoje;
er trpjeti ne mogoše, da te budu sloboditi,
neg te križu privedoše, gdje te [h]tjehu umoriti.
Kad te k mjestu privedoše, da te umore poraženo,
ogoliše i svukoše tvoje tijelo priblaženo.
Još napokon gdje nag staše, truđahu te bez pristanka
i suknjicu razigraše, koju t' bješe splela majka;
pak te po tleh povališe ter te prava bez krivine
protegnuta raspeliše, kako kožu od ovčine.
A jadovno bješe čuti, gdje te tako raspinahu,
ter ti čavli toli ljuti noge i ruke pobijahu.
Pak na križu trudan dosta, o Jesuse mu sladosti,
meu lupeži raspet osta u boljezni i u žalosti,
gdje te trudna oznobiše ter te žedna bez napoja
ljutijem octom napojiše, da se smuti duša tvoja;
a ti vinca ne žedniješe, ni također bistre vode,
neg milosti, kojom htješe sahraniti sve narode.
A židovi ki viđahu, gdje na križu raspet staše,
rugahu se i smijejahu i k tomu te napsovaše;
rugahu se i smijejahu, o Jesuse milostivi,
er ne znahu što činjahu nevjernici bolježljivi.
Vaj ne znahu, da su pili, o milosti priblažena,
u pustinji kad su bili, živu vodu od kamena,
a velmi se ti boljaše rad ljubavi i milosti,
tvoga oca ter moljaše, ubojicam da grih prosti.
I u tom trudu priveliku, o Jesuse, na rastanku
najdražemu učeniku priporuči svoju majku.
Ter tko može da procijeni trud i muku preveliku,
gdje se majci sam zamijeni na Ivanu učeniku!
A pridraga majka tvoja, gdi tuj žalos razbiraše,
suzom blijeda lica svoja uzdišući opiraše;
i gdi takoj trudna staše, od boljezni toli plačna,
srdačce joj propadaše sa svijeh strana rana mačna.
Zatoj javi ali speći skončava se pamet moja,
razbiraje i misleći tužne trude bez pokoja;
er bi na toj promijenjen'je, toli blago i toli milo,
suho drijevo i kamen'je od boljezni prosuzilo,
gdje tvoj život skončava se, a blaženu tvoju majku
učeniku pridavaše na ishodnjemu tvomu danku.
Zatoj željno ja te molim, dopuštaj mi, moj Jesuse,
da skrušeno ja se bolim, prolijevaje grozne suzo,
neka tužim, neka cvijelim, neka sa svom silom mojom
sve na pola trude dijelim s bolježljivom majkom tvojom;
i ni o čem da ne radim, neg do groba brijeme moje
da prizivam i da žalim bolježljive muke tvoje,
navlaš koli plačno bješe, gdje napokon tugujući
tvoju glavu k nebu dviže velijem glasom vapijući,
govoreći ocu tvomu: oče, ki si u višnjoj slavi,
u ovom raspu velikomu što me tako sad ostavi?
Opet vajmeh zavapivši, ponizivši glavu i lica,
trudne muke ispunivši duh ispušta kako ptica!
Još Jesuse kad izdaše ter na križu život skrati,
ni mrtvu ti tuj ne daše trudnu tijelu počivati;
er zlosrdje tvrdo svoje omekšati ne mogoše,
ter blažene prsi tvoje oštrijem kopjem probodoše!
O Jesuse milostivi razmišljaje tijem vas venu,
što učini, što li skrivi tvomu rodu i plemenu,
ter te takoj umoriše, i na križu mrtav stoje
ljutijem kopjom otvoriše preblažene prsi tvoje?
Još Jesuse kad izdaše, po svoj zemlji po kraj svijeta
zlamen'ja se pokazaše čudna strašna i jadovita;
sunce i mjesec od žalosti i sve zvijezde svjetlos svoju
obratiše u mrklosti žalujući muku tvoju;
u mrklosti i u tamnosti sve stvoren'je ter se smuti,
kako da će nebo pasti, da će vas svijet poginuti.
A židovi ne poznaše tvoja djela božanstvena,
ter im srca tvrda ostaše kako stupac od kamena;
navlaš vajmeh gdi viđahu meu ostala strašna djela
gdje od mrtvijeh ustajahu iz grobova živa tijela,
a po svijeti triješnja staše, ter u toli trudne jade
kamen'je se raspadaše i orahu se mnoge zgrade,
i vrh templa do dna puče i gora se sva provali
ne mogući stati muče, svoga stvorca da ne žali.
A ti tada trudan dosta, o Jesuse milostivi,
nag na križu mrtav osta u taj rasap bolježljivi,
gdje lupežu, raspet stoje, po ljubavi i milosti
teške grijehe i zlobe svoje na skončan'ju sve oprosti.
O pučino od ljubavi, o dubino od milosti,
tko te na taj križ postavi i takoj te ožalosti?
Ti budući bistra rijeka, iz mramora ka izvira,
koja zlobe od grješnika sve zakuje i opira,
a vidim te pogrđena, napsovana, popljuvana,
na raspetju osuđena, pomlaćena i frustana,
i vidim te sad raspeta, gdi je grdo i nemilo
okupala krv presveta priblaženo tvoje tijelo,
a ja grešnik ne nahodim, milostivi višnji bože,
u ovom trudu, ki provodim, da pokazat meni može,
tko će mojoj glavi dati živ istočaj od suzica,
da skrušeno budem prati bez pristanka moja lica;
zač je pravo da ja cvijelim, da na pola, moj Jesuse,
tvoje trude s tobom dijelim, prolijevaje grozne suze,
gdje na križu raspet stojiš po naredbi oca tvoga,
sve narode da slobodiš od sužanstva pakljenoga.
Ter se u križ nag uprti, ne štedivši krvi drage,
da izbaviš od zle smrti sve narode i rusage.
Zatoj moja duša čezne, gdje toliko poraženo
sve u krvi vajmeh grezne tvoje tijelo priblaženo;
ter u tugu srce moje htjelo bi se sve rastati,
zač ostale muke tvoje trudno mi je pobrajati.
Er boljezan pamet moju nu zač topi posrjed rijeke,
razmišljaje muku tvoju, ku si podnio za grešnike,
navlaš glava bolježljiva gdi se vidi, kralju slavni,
oskubena i plješljiva, gdje t' su vlasi podirani,
kad se sudci nabuniše da ispune volju svoju
dračnijem vijencem ter kruniše priblaženu glavu tvoju,
ter te trnje okrvavi nepravedno bez razloga,
kako da nijes' prorok pravi ni sin oca nebeskoga.
I čudim se trnu tomu, što ga crna zemlja sazda,
do moždana stvorcu svomu svetu glavu da propade.
Scijenim, kad bi zemlja crna prije togaj taj trud znala,
ne bi toga ljuta trna ni plodila ni sazdala.
Nu tko može, da ne suzi, da ne uzdiše, da ne plače,
razmišljaje kad iskusi, koliko su ljute drače,
od koga su vajmeh ploda rasplođene po naravi,
neharnoga rad naroda koje nosiš sad na glavi.
A to li su pravi sudi, tvoja glava pribložena
da pod dračnom krunom trudi toli vajmeh poražena,
ter anđelski vas dvor plače i stvoren'je sve uzdiše,
gdi trnove ljute drače svetu glavu okruniše,
ter stvoren'je svako trne, gdi t' okolo sa svih strana
propadaju drače crne svetu glavu do moždana;
tere tvoja rajska lica, o ljubavi privelika,
krv opira od modrica, ke si primio od grešnika.
Ter je vidjet mnogo plačno, gdje krvave kaplje rose,
ter ti maste usudračno tvoju bradu i sve kose;
ter su tuge i porazi, o Jesuse moj prislavni,
gdje su u krvi tvoji vlasi svi mašteni i svaljani.
A za koga takoj stoje krvavi se glava tvoja,
neg za mnoge zlobe moje, kojijem ne znam ni sam broja!
O Jesuse ma ljubavi, tijem skrušeno ja te molju,
dopusti mi plač krvavi, da ispunim želju i volju,
neka srce moje plače, neka cvijeli i uzdiše,
razmišljaje ljute drače, tvoju glavu ke probiše;
neka trudno srce moje korijepi se i podira,
gdi ostale trude tvoje, sinu boži, sad razbira.
Oružana navlaš ruka, na krivomu sudu stoje,
prid obrazom svega puka ljuto smlati lice tvoje,
ter anđelsko tvoje lice većma svenu i problijedi,
neg li cvitak od ljubice, kad ga slanom mraz povridi.
I toj ne bi još za dosti o Jesuse, gdi ti tako
oznobiše u žalosti priblaženo ličce rajsko,
neg još vojnik taj zlosrdi popovskoga starješine
opsova te i pogrdi, prav budući, bez krivine.
A za mene, za grješnika, tuj si primio zaušnicu,
moj Jesuse, od vojnika na svetomu tvomu licu,
podnesao si toj za mene, a ne može lice moje
da problijedi i povene razmišljaje trude tvoje,
gdje prid sudcem svezan staše ter Jesuse, ma sladosti,
sve strpjeno podnošaše jadne trude i žalosti.
A živ človjek ne vim tko je objavil se na sem sviti,
meu ostale trude tvoje da bi mogal procijeniti,
gdje su svijetle tvoje oči u tamnosti pomrčale,
ke su-suncu od istoči i danici odsijevale,
a od oči trepavice takoj ti se vide sade,
kako listak od travice kad od sunca na tli pade.
Još se duša boli moja, vidjevši te bolježljiva,
gdje medena usta tvoja iz glavice krv zalijeva,
a nije pravde ni razloga, kralju od nebes i od svijeta,
ispod vijenca trnovoga da ti usta krv polijeva,
iz kojijeh je ishodila, o Jesuse, med i mana,
a sad ih je krv polila i u krvi su sva smazana.
Lje tvoj vijenac taj krvavi, ki je gorči od čemera,
krstjanstvo se sve njim slavi kako krunom od bisera.
Nu razmišljat nije bez plača, vaj gdje se je odgojila
taj trnova ljuta drača, koja te je oznobila;
er sve zlato i sve blago, što je pod nebom na sem svijeti,
i kamen'je sve pridrago ne može je zamijeniti.
Zač svi kralji i česari, sve krstjanstvo ki vladaju,
i ostali gospodari veliku joj slavu daju;
zač je kralja okrunila izranjena i raspeta,
po kom se je ispunila prava vjera do kraj svijeta.
Još boljezan moj duh ćuti i sve trepti srce moje,
razmišljaje konop ljuti, ki zavrže grlo tvoje,
kad vojnici pritekoše, o Jesuse me ufan'je,
ter te na smrt povedoše kako ovcu na zaklan'je;
ter je tvoje grlo bijelo, priblaženo i prisveto,
kako zemlja potamnjelo, gdje konopom bi prižeto.
Jošte cvijelim i uzdišu, razmišljaje tvoje muke,
gdje su t' čavli na tom križu pribodene svete ruke,
svete ruke, ke stvoriše nebo, zemlju, mora i rijeke,
a na križu krv proliše, o Jesuse, za grešnike;
stvorile su i človjeka nad stvoren'ja sva ostala,
po sve vijeke ter do vijeka da t' se po njem dava slava,
a človječje nespoznan'je bez milosti i ljubavi
privede te na skončan'je, gdje t' se s tijelom duh rastavi,
i blažene tvoje noge, koje mnokrat prigaziše,
o Jesuse, vode mnoge a nigdar se ne skvasiše,
a šuplje su na obje strane, bolježljive i krvave,
čavlom drijevu prikovane, modre vajmeh i ranave.
A trudno su velje muke, moja duša gdje razbira
šuplje noge, šuplje ruke, gdje pravedna krv izvira.
I ostala tvoja uda gdje razbiram, kako stoje,
od boljezni i od truda korijepi se srce moje;
navlaš prsi priblažene, gdje se toči krv i voda,
oštrijem kopjom probodene za spasen'je svijeh naroda.
Još boljezan moj duh vrijedi od žalosti koju ćutim,
gdje tolika krv se cijedi po blaženoj tvojoj puti,
a jedna kaplja krvi drage od svetoga tvoga tijela
sve bi puke i rusage od sužanstva odkupila.
Po temuj se sva poznava, gdje krvavom rosom rosiš,
o Jesuse, ljubav prava, svijem narodom koju nosiš,
i gdje u krvi takoj ploveš po ljubavi i milosti,
sve grješnike k sebi zoveš, da se zloba svijeme prosti.
Još ja ne vijem, moj Jesuse, o nebeska slava sveta,
tko da ustavi grozne suze vidivši te tuj raspeta,
gdi je vajmeh toli kruto tvoje tijelo priblaženo
nago takoj protegnuto, dragom krvi omašteno;
ter bi mramor prosuzio i rastao se u sto dijela,
kad bi žalos iskusio od svetoga tvoga tijela,
gdje Jesuse moj ljuveni, od vrh glave do potplata,
tijelo ti se sve rumeni kako komad od skrlata,
i nigdjere nije zdravo, sa svijeh strana ner je šuplje,
modro blijedo i ranavo, ter se dragom krvi kuplje;
šuplje t' stoji tijelo sveto, gdje se cijedi krv pridraga,
kako voda kroz rešeto, za spasen'je svijeh rusaga.
O Jesuse ma sladosti, o Jesuse priblaženi,
a u tijelu od svijeh kosti svi t' su zglobi rastavljeni;
o duhovni ljubovniče, ter se velja žalos ćuti,
gdi zglob zgloba ne dotiče, ner su velma razmaknuti,
jer je kruto raspeljeno u širine i u diljine
tvoje tijelo priblaženo, kako koža od ovčine.
A sad ne vijem, vajmeh tko je, ni od sada tko će biti,
tko bi mogal rane tvoje po svem tijelu pribrojiti,
o milosti privelika, dragi od duša ljubovniče,
i od boga do človjeka milostivi posredniče.
Tvoja ljubav prigorušta pokli hotje krv proliti
i za puk se svoj dopušta takoj raspet umoriti,
tvoju milos gdje ne krati, da tvoja smr' toli ljuta
k tvomu stadu da povrati ovce ke su zašle s puta:
pogledaj me, moj Jesuse, ter mi dopus' milos tvoju,
da se stopim vas u suze, da opiram zlobu moju;
da čist cvijelim, da čist tužu u boljezni i u žalosti,
dočijem primaš moju dušu na spasen'je po milosti.
O krstjani, svak tko bude razmišljaje priživati
Jesusove muke i trude, svak se može blažen zvati.
Tijem nemoj vam trudno biti ovo sveto pismo naše,
moji drazi, često čtiti, neka spase duše vaše;
ovoj pismo često čtite i od mene od neboga
kad godi se spomenite ter višnjega molte boga.
