Alčina1/SKAZANJE PRVO

Извор: Викизворник
Alčina
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJENJE PRVO-SKAZANJE PRVO




                 ČINJENJE PRVO

                 SKAZANJE PRVO

                 ALČINA I KORALJKA

KORALJKA:

   Kud si tako prije dana
s jasnom zorom podranila, 170
o kraljice moja izbrana,
о gospođe moja mila?
   Jošter dobro nijesi oplela
tvoje zlatne rude kosi,
koje po snijegu vrata bijela 175
blag, tih vjetrić svud raznosi,
   a krljevska tvoja dika
ко van sebe na dvor hodi:
koja miso toli prika,
koji te iz dvora trud izvodi? 180

ALČINA :

   Ruđera ištem, dobro moje,
za njim stupaj moj upirem,
on je duša ma, bez koje
sto krat na dan živa umirem.
   Nu kud gredem? Tko će meni 185
zatravjenoj ukazati,
kud je pošo moj ljubjeni,
na koju se stranu obrati?
   Jaoh, što velim? Kud upravi
svoj drum slatka ma razbluda? 190
Trijebi je, koji biljeg svuda
svoje lijeposti da ostavi.
   Ako budem oćutjeti,
gdi po višnjoj vedroj strani
tihi vjetrić prši i leti 195
običaji svoje vani;
   ako vidim, gdi mirnija
bistra rijeka svoj put čini,
i gdje trava veselija
capti plodnoj po ravnini; 200
   bez svjedoka bez nijednoga
u sebi ću sama riti:
onuda je srca moga
proso život moj čestiti.

KORALJKA :

   Prem veliku ljubav prosi 205
lijepos, ka je privelika;
tim u komu trudu ako si
za tač vrijedna ljubovnika,
ja ne hulim, ma gospoje,
te ljuvene trude tvoje. 210
   Čije srce, još da bilo
tvrdoga bi od kamena,
ures ne bi obljubilo
slavna mladca i hrabrena,
koga ne bi zatravile 215
dvije crne oči mile?
   Nu lijepo blago to
u rukah držeći,
čemu se tač gorko
nahodiš u smeći? 220
   Od mraka prvoga
do zore rumene,
krila se iz tvoga
drag vitez ne krene;
   a mlados tva toli 225
za njim se skončava,
ištuć ga okoli
ovezijeh dubrava.

ALČINA:

   Puna smeće i čemera
njeka miso meni priti, 230
da ću moga je Ruđera,
ma Koraljko, izgubiti;
   miso, ka me jadno siječe
kroz glas ovi ne smiljeni:
ostavi te, jaoh, uteče, 235
o Alčina, tvoj ljubjeni;
   ostavi te, i od tega
stravljena se još ne stavljaš,
ter ne držiš molbam njega,
ter ga silom ne ustavljaš? 240

KORALJKA:

   Tko ljubeći dni provodi,
sveđ se boji, sveđer preda;
gorušta se ljubav rodi
s ledni]em strahom uporeda.
   Na zrak slike tve jedine 245
gine mladac zamamjeni,
jak visoke vrh planine
ispred sunca mraz ledeni,
   i mož' sumnjit, da će tebe
tač nevjerno privariti, 250
i da će se bez potrebe
od lijeposti tve dijeliti?
   Nu, što scijenit vik ne mogu,
još da hini, još da laže,
i da samo ljubav mnogu, 255
ku ti nosi, s dvora kaže;
   kad bi uteći on hotio:
u koje bi strane i kraje
s mjesta ovoga obratio
on bjeguće svoje stupaje? 260
   Otok ovi svud okoli
paše ocean ne poznani,
a Strašimir ban oholi
s tisuću ga plavi brani;
   Ipogrifo konj krilati, 265
s kijem doletje Ruđer odi,
kad bi na njem htio bježati,
u rukah se tvojim nahodi.
   Tijem kijem putom, kijem načinom
da se od tebe bude ukrasti; 270
s kojom varkom i hitrinom
da pobjegne tvoje od vlasti?

ALČINA :

   Ne znam ni ja, za sve da mi
grozno u prsijeh srce lupa,
tešku boles ke spravja mi, 275
da mi njeko zlo pristupa;
   nu ako moja moć usiona
još nije pala zemlji nica,
i ako silna ja sam ona,
ka bih doslek vilenica, 280
   kroz šaptanje silno i jako
red ću smesti od naravi,
i privratit nebo i pako,
da me Ruđer ne ostavi.

KORALJKA:

   Velika je moć vilinja, 285
i jaka je djelovati,
priko reda da noć sinja
u bijeli se dan obrati;
   slična suncu nu prilika
i ljepote moć vesele 290
u srcu je ljubovnika
vilenica jača vele.
   Tvoja krepos vilovita
najveća je u tvom licu,
njim nadhodíš ponosita 295
bijelu zoru i danicu;
   jedna riječca, posmijeh jedan,
jedan pogled tvoj veseli
Ruđera je svezat vrijedan,
da se od tebe ne odijeli. 300
   Ali s lijeve strane, s koje
kraj umiva more drago,
gre žudjeno dobro tvoje,
tvoja rados, tvoje blago.
   Od vaše ću ja mladosti 305
daleko se odijeliti,
zamjerna je sreća dosti
dvjema drazijem samijem biti.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 367 година.