Zgoda VIII
Bješe Zorka svojijeh dana
u proljetju ljuvenom
sred bugarskijeh bojnijeh strana
slavna lijepiem imenom.
Što je sunce nad zvjezdama, 5
dan pri noćnoj tamnosti,
ona bî nad svijem vilama
zrakom svoje ljeposti.
Ban Krunoslav nje ćaćko je
slavan s bojnijeh prigoda, 10
koji uzmnaža slave svoje
s toli lijepa poroda.
Nju svak žudi, ona nikoga
neg sama Bratislava,
kî bijaše srca svoga 15
sam raj, sama zabava,
mladić vrijedan više svega
i glasovit vrh polja
sin Vidmira, mogućega
bana od Drenopolja. 20
Usred mjesta zabitnoga
imaše vrh litice
Zorka prozor dvora, svoga
na kraj rijeke Marice.
Tud Branislav k njoj dohodi 25
pun ljuvene hitrine
i š njom srećnu noć provodi,
dokle bijeli dan sine.
Priko rijeke plove i gazi
sam ljubovnik gizdavi, 30
pak uz hridi k njoj uzlazi
na krilijeh od ljubavi.
Ah trudne su sve razblude
i tko ljubi svak trudi.
nu ne ćuti svoje trude 35
za steć ono što žudi.
Ban Krunoslav, ne znam kako,
pozna ljubav svo'e hćere
i u srcu kliče ovako
stoga smućen bez mjere: 40
„Sablja u ovoj kâ je ruci,
o porode moj kleti,
nečistoj će tvôj odluci
svrhu i platu donijeti."
Pak sred noćne skroven tmine 45
k drazijem mlacim doteće
i osvetne pun vrline
Branislava posiječe.
Lijepi ures Zorke mlade
pri tač gorkoj osveti 50
zginu, streptje, svenu, pade,
ne umrije svakčas za mrijeti.
Kad sama osta, vapit poče:
"Ćaćko, smećo mâ prika
ne od života moga uzroče 55
neg mê od smrti dovika,
ako banu ti Vidmiru
draga sinka pogubi,
kî mi poda stavnu viru
da ću svoja bit ljubi, 60
s jednaka ćeš ti nemira
boljet, kada pogine
život sabljom od Vidmira
tvoje hćerce jedine."
Pak iz dvora skrovno izide 65
tere noćnijeh sred tmina
u Vidmirov dvor otide
glavu noseć od sina,
veleć: „Nega ja pogubih,
čijem on moju čâs sili; 70
ako u temu što sagrubih,
trgni tvoj mač nemili."
Tad Vidmiru jad dotuži,
mača udorcom ter svoga
nje ljuvenu dušu združi 75
s dušom svoga dragoga.
