Zgoda VI
Veliki gdi Dunav strjelovit tijek čini
ugarskijeh od držav po plodnoj širini
ter ljubi svo'u Savu u vlažni skut prima
ljubeć vil gizdavu celovim bistrima,
tuj bojni Vladimir, knez slavan nad inim, 5
slijeđaše boj i mir kreposnijem načinim.
Nu premda bijaše krepostan u svemu,
bludna ćud grđaše svu krepos u njemu:
diklice ke vidi i lijepe ke sudi,
sve ljubi, sve slidi, sve dvori, sve žudi. 10
Po varkah, po sili, po službi, po zlatu
na svakoj on vili svo'u tjera želju tu;
održat ne more njegov bijes, toli 'e plah,
ni oganj, ni more, ni čas, ni sram, ni strah,
ter ili gre tamnos il' sunčan zrak sviti,
on grli ku ljepos il' misli grliti.
Po sreći Vladimir sjeđaše jednom sam
gdi teče bistri vir dubovijem pod sjenam,
seljanku kad vilu on vidje proć tuda,
priprostu, nu milu i lijepu bez truda.
Nje ljepos gizdava naprava sebi jes,
sama je naprava naravni njoj ures
i sama ružica na pramijeh cavti joj
i resi nje lica ljuveni perivoj.
Vjerujte, o vile, nije draže na svijeti
neg diklu bez sile uresnu vidjeti;
kad hitro lijepe ste, nije vaša to slava,
er lijepe vi nijeste neg vaša naprava.
Pita je Vladimir tko bješe i kud gre,
ter ćuti drag nemir i š nje jur umire.
Odgovor vrh toga vrati mu diklica:
»Radmila staroga hćerca sam Ljubica;
i pokli već na trud ne da mu staros it,
mo'im trudom grem ovud trud njegov odmijenit.
I s bogom, o kneže, er mi je poć sila
gdi posluh priteže ćaćka me primila.«
Vil pođe; a skupio buduć on dvorane
i ljepos hvalio Ljubice sunčane,
nje dikom priuzet tuj s njima obradi,
da toli skladan cvijet u dvor se prisadi,
veleći: »Nije pravo da bude sveđ stati
nje lice gizdavo u rodnoj pojati.
Za sunca nebesa, za zvijeri lug je ovi,
a za nje uresa carski su dvorovi.«
Tač stravljen nju stiže i s mnoštvom drugova
silom je, jaoh, diže iz skuta ćaćkova.
Ćaćko pun bolesti bez hćerce svo'e drage
sam osta bez svijesti, bez riječi, bez snage,
a bez ćaćka ona ko plav bez brodara
sred mora siona, sred zimnijeh vjetara.
On umire tuj prid njom poražen svo'om boli,
a ona životom polipsa napoli,
ter ures nje svenut i osto sebe van
ljubovnik hud i ljut odnese svoj u stan.
Što je lav u gladu, što je zmaj obljeti,
što rijeke, kad padu za polja proždrijeti,
pri gnjijevu s kijeme tad, kada se osvijesti,
Ljubičin puče jad u gorkoj bolesti?
Pušta se sva tugam, udara prsi svê,
satira zlatni pram i dike gizdave;
hoće izrijet, a vaj plah ne da joj da reče:
s uzdasim plač, uzdah s plačom se natječe,
ter s boli usione čijem plačuć uzdiše,
u suzah sva tone, s uzdasim izdiše.
Kad joj bi riječ izreć, kliče: »O bogovi,
to li se može steć pravednu trud ovi?
to rodnom na domu živjeti smirena
ne mogoh u momu uboštvu skrovena,
da me tač ne ucvili moj silnik nepravi?
Ah ćaćko moj mili, ah slatka ljubavi!«
Tako ona veljaše, kažući s riječi tijeh
da krepos općaše pribivat i u selijeh,
ter da se nje zraka vedrija tuj stvara,
er je bez oblaka od gradskijeh privara.
S tijem dospje svo'e suze, diže oči put nebi,
veliku pak uze stvar mislit u sebi.
Uto mlad Vladimir priljubno taži nje
nepokoj i nemir i ljuto skončanje;
nju blazni, nju moli, nju na skut uzo je,
nju grli, nje boli naziva za svoje;
njoj veli da 'e žudi za pravu svo'u ljubi
i pri nje razbludi da život svoj gubi.
Na njegov ljuven cvil, na riječi, na dila
jur kaže lijepa vil ko da se smirila.
Nu i more gnjijev opak utaji kadgodi,
uzavret za moć pak u većoj slobodi.
Privaren knez celov prinije joj, nu mani,
er celov vil njegov svo'om rukom odstrani
veleć mu: »Čemu hoć tvu ljubav sad trudit,
kad imam ovu noć potpuno tvoja bit?«
Noć prostrije tamni mrak za boles vrhu svijeh
plačući sunčan zrak utopljen u valijeh,
a željni Vladimir radostan u licu
na slavni sjede pir uz dragu Ljubicu.
Trpeza siva gdi, na njoj je vidjeti
spravljeno što hodi, što plove, što leti;
zlato u svem, zlato odsvud, stolima nije cijene,
zlatan je svaki sud vrh gozbe zlaćene.
Od gosta vrh svega broj svijetli ne velim:
vas dvor se razlijega zdravicam veselim;
svak zetu i nevjesti čestitu kob zove,
svak poje njih česti, svak prima darove.
Nu ne htje sreća njim dobru kob potvrdit,
neg otkri krvavim prigodam što će bit.
Na čâs svo'oj Ljubici knez napit htje kade
čaša mu u desnici puče ter ispade,
i čijem se razmrvi, taku mu da ranu,
da štranu svo'om krvi ljubovcu sunčanu.
Dospje pir i svijem tu veselom u vinu
pirnicim i zetu svijes slijepa poginu.
A vodeć Ljubicu Vladimir u slavi,
na zlatnu pernicu nje ljepos postavi
i sebe združa š njom, nu mrtav kô da je,
pospješno tvrdijem snom pritisnut ostaje.
Ljubica zgodni čas da 'e došo videći,
za svoju branit čas i novu čas steći,
u strašnoj odluci sta nada nj najpreče,
i njegov u ruci držeći mač reče:
»Da tebe ja ljubim, silniče, znaj, hinih,
i da te pogubim, pod licem srce krih.
Znat ćeš s mê desnice kako se osvetio
plijen čiste Ljubice i mrtav Radmio.«
A zatijem snagom svom rani ga ne zaman,
dokle god s krvavom združi mu smrti san.
On streptje sa svu moć i s lomnje velike
pritegnu na pomoć najbližnje dvornike,
kî slavnom pri dilu oružjem istime
nesrećnu, jaoh, vilu svršiše nad njime.
Ah da bi sve vrime, diklice hrabrena,
živjelo tve ime i slava i scjcna!
nad svijetlijem oblacim da bi uvijek tve hvale
privedrijem svo'im zracim sve zvijezde pisale:
»Nek izgled bude u njih prislavna Ljubica
od vila hrabrenih, od časnijeh djevica.«
