Vaj meni nebogu nada sve mladosti,
ki prijat ne mogu ni jedne radosti,
ni pokoj negli trud, da ni smijeh negli plač;
zač je toj meni sud da živem nebog tač,
da služim, a steći ne mogu ni stignut, 5
vaj tamnoj nesrjeći, viđ, da sam u nje skut.
Vaj smrti nemila svakojzi naravi,
kamo si zanila? hodi me zadavi,
jere mi dodija nesrjeća nemirna
i ljuće neg zmija izrani čemerna; 10
er nebog da stanem na kami stanovit,
da se prije rastanem, propal bih na on svit;
i svudi kudi grem, svud mi je protiva.
Tim želim da umrem, da mi duh počiva;
er bi mi dušici bez tijela bil' bolje 15
u gorkoj tužici sve patit nevolje
negoli ovakoj nasvakčas da sahnem,
a slidim nepokoj, dokole izdahnem.
A mudri govore, najliše Seneka,
da ništor nije gore neg nemoć bez lijeka. 20
Nu ka je huđa stvar, koja li taj nemoć
neg služit u nehar za službu steć ne moć?
