U svakoj prilici slikuješ, gospoje,
zloj zmiji ljutici pustoši ku goje:
ona se sveđ krije i bježi najplaše,
a bježat tebi je od mene najdraže;
najhuđi ki ima jed, sred nje je celova,
ti moga srca zled celovom otrova;
neće ona čuti glas žamora od pjesni,
ti neć čut moj poraz ni moje boljezni.
Lijeka nije nje rani neg ista nje glava,
ni meni lijeka ni neg ti, vil gizdava.
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivan Bunić Vučić, umro 1658, pre 366 godina.
