Smrče se, jaoh! dan tvoj u podne i minu,
i svjetlos s nim svakoj kriposti poginu.
Poginu dobrota i znanje i razum
i nauk života i slave pravi drum.
Tijem gorko dreselje napuni žalosti 5
sve naše veselje i slatke radosti.
Bes tebe grad rodni ostaje u tuzi,
i miran nikad ni neg cvili i suzi.
I naš vas ovi kraj žalostan velmi jes,
komu ti na svijet saj biješe čas i ures. 10
A meni smrt tvoja čini sveđ želit smrt,
ne imajuć pokoja, da bi me prije strt.
Kros toj ću do vika tužan bit tebe cić,
o časti velika od mojih Zlatarić.
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XXI, Djela Dominika Zlatarića, str. 152, Zagreb, 1899
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Златарић, умро 1613, пре 411 година.