Tužni moj uzdaše, uzdaše tužni moj,
željno ti uzdaše, a ne vim što bi toj,
men sve ostalo gdi plahos taj tvoja
ni vele ni malo ne da mi pokoja,
jak da mi govoriš: ne u san, ner javi
ustani, da vidiš nepokoj krvavi!
Mnim, da bi suh javor u gori prosuzil,
taj plačni prigovor, vaj, kad bi iskusil
i tužbe tolike, kojijem ja na svijeti
ne mogu prilike jezikom izrijeti,
ni spjeti u pjesni toliki, vajmeh, gniv
od velje boljezni, sto ljeta da sam živ,
tač sa[v] saj zlobni svijet svaki čas opači
i svaki dobar svjet ne scijeni i tlači.
Oci su pomrli, mlados je stekla vlas,
ter mlados zagrli prokletu oholas,
ter nu je jur malo, što vidim i čuju,
sinova ostalo, rodjake ki štuju,
ohola er mlados meu svijemi narodi
tuj tužbu i žalos njeguje i plodi
i zlijemi zakoni toli poraženo
pod zemlju progoni priklonstvo blaženo,
ter tko je umiljen, taj trude priživa
i hodi rascviljen, a oholas sgar pliva.
Nu gre čas i brime, kad se će prigodit,
da se ćeš, o Rime, razrušit i oborit,
er vijekom po vijek vas ne može na svijeti
prokletu oholas višnji sad podnijeti,
ter tko se tač vlada goeći oholas,
strmoglav propada pod zemlju u propas,
i tamo svak tko gre u Boga smrt prosi,
a gorom smrti mre, ner kosom ka kosi,
ter tko da [-] sudi, jadovi ki su toj,
pakljeni ti trudi i plačni nepokoj,
ki meni, uzdaše, uzdaše tužni moj,
žalosno pridaše taj trpjet nepokoj,
er ih sveđ naziram i gledam ja sade,
gdi tvoj glas razbiram i plačne tve jade,
zatoj me pogledaj zgar, višnja ljubavi,
i ti mi milos daj i ti me izbavi
žalosti
