Starac Klimoje/AT III
| ←AT II | Starac Klimoje Писац: Nepoznati autor AT III |
AT III
[uredi]ŠENA I
[uredi] STIJEPO: Maro, ja sam ti sve s ćaćom ađusto, zato ti veće moj zet, od koje stvari dražu nijesam mogo žudjet.
MARO: Gosparu, hvala vam velika, ja ne meritam ovolike ljubavi; držan ću bit veoma mojoj sreći, koja me na vas namjerila.
STIJEPO: Govorio sam ti s ćaćom, hoće on da njemu posljem svu prćiju i govori, da ti vjerenici nije ništa od potrebe učinit. Zato što hoće ćaće, pogodi mu.
MARO: Sve što ćaće hoće, ja sam kontenat, ma su mi od potrebe sto dukata za učinit hajine za ordenance; ne znam, hoće li mi ih htjeti ćaće dat?
STIJEPO: Reko sam mu i na to, mą on neće da spenģa ništa; ništa ne manje za ljubav, koju ti nosim, poslaću ti ih ja danas priko podne.
MARO: Gosparu, hvala vam, ja to ne meritam.
STIJEPO: Uzmi, Maro, da proglasiš vjeru i dođi z družinom prošetat se pod vjerenicu.
MARO: Učinit ću, gosparu, sve što mi zapovijedate, poću ih naći za dat im nan znanje, da sam se vjerio.
ŠENA II
[uredi] KRILA: Malo mi nije gučula pala s onom mojom, s onom koja me hoće vjerit za koga ona hoće a ja ga ne ću, er mi nije drago. Hoću Dživa Srkala ter hoću, ma ja znam, što ću: sama ću ovo svrši t bez nikoga. Stan' amo...! Što si se upečila, ter me gledaš?
MARICA: Ovo nijesmo rošpi nego čeljad, kako i vi, a od vas se rošpi rađaju, a gledam te i razmišjam, golema ti će u tebi nevjesta bit.
KRILA: Ah, munčibjele, neg ako ne dođem doma, nalupati ću glavom od komin.
MARICA: Nehajem ťe se ništa, er sam ti rekla sto puta: plati me, plati, neću te služit!
KRILA: Hodi veće! Jedna me uzdrži, da ti čejusti na sred place ne raskinem; ma nu stani ovamo; pođi mi u Dživa i moli ga, da dođe u mene doma!
MARICA: Još je to majnkalo: došle sam mu kitice nosila, a sad hoćeš da ti ga i u kuću vodim. A da mi to činimo i amante u kuću vodimo, on čas biste nas kо zle žene iz kuće gonile.
KRILA: Vele ti čepljuskaš, dosta tvojijeh; on je meni vjerenik.
MARICA: Da kad je on tebi vjerenik i vodiš ga u kuću i ja ću veće moga dovestit.
KRILA: Pođi tamo dje sam te poslala, i poteži se, nemoj da te dugo čekam, a ja ću se otit ponapravit, er će mi doći vjerenik.
ŠENA III
[uredi]Što se ovo čini? Izišo sam izvan sebe. Poručila mi je Jela, da se Krila veće vjerila za Dživa Srkala. Ma ništa, malo mi se i haje; ja sam lud bio, koji sam je i htio, a sad da ona mene hoće, ne bih je. Što će mjedi bez časti? majnkat će meni vjerenica; 20 partita mi je pod rukom, otit ću prigledat, što mi se od gospođa čini; eto su veće 24, otit ću se i promijenit.
ŠENA IV
[uredi] DŽIVO: Izišo sam kо mahnit iz kuće, došo mi je Mlaskalo i spovidio, kako oni vrag Jela Kutlina intrigala je svekoliko za moju vjeru š njekom Konavokom iz Vitaline, i da me Krila neće; može li se ovo trpjeti? Da ne gledam moje časti, sad bih ovo na pravdu odnio; ali ništa, Dživo, ti si galanat i dobar, vjerenica ti neće majnkat ili prije ili poslije, ako ne bogata, kako ova, a ono od bolje kuće neg ova i ne stara ovako; ali nije desperana stvar. A ovo mi prem od ovuda Marice male, ona će mi umjeti rijet, što se čini od mojijeh stvari. Ola, Marica, kud ideš? Stani amo!
MARICA: Ovo idem po tebe, svud sam te iskala. Meni kolač, gosparu Dživo, čestito ti vjerenica!
DŽIVO: Koja vjerenica?
MARICA: Kako koja vjerenica, zaboravio si, Krila, moja gospođa!
DŽIVO: Idi, to me varaš, a nije se to razvrglo, nije li to sve Jela intrigala?
MARICA: Česa intrigala; moja se gospođa š njom za tebe svadila i poslala me, da te zovem da dođeš u nje, er ona sama na despet svaki hoće s tobom parentijera svršit.
DŽIVO: Felič sam, čestit sam, da se leti; hodmo, hodmo on čas!
ŠENA V
[uredi] KLIMOJE: Ah Tikvo Tikvicu, onizi, svaki mi se čas čini godište, dokle dođe po nas Cvijeta; onizi, onodjevat, ja sam veće luk napeo. Strah me, onizi, da ne pukne, veće se smrklo, dugo tarda ona Cvijeta. Strah me, da nije putom; nogu navinula.
TIKVULIN: Nemo' tako govorit, nego alia Calabrese[1]; znaš, da nijesi sad Klimoje, nego liječnik.
KLIMOJE: Signor, no. Ja sam vlastelin: vlastelin sam se rodio, vlastelin ću i umrijet. Ovo sam se maškaro od liječnika, onizi, za ljubav, i Džove se u goveda za istu stvar obratio. Ma ono od ovuda nekoga? Nu pođi, Tikvuline, rikonoška', ko je?
ŠENA VI
[uredi] TIKVULIN: Cvijeta je, gosparu, ide po tebe.
KLIMOJE: A ona dobro došla!
CVIJETA: Gosparu, kad je tebi drago, Mare je spravna.
KLIMOJE: Da je li se pokrijepila malo juhom od onoga kapuna, što sam joj ja kupio?
CVIJETA: Jes, gosparu, i da nije onega bilo, zlo bi stala.
KLIMOJE: Da, dobro, pođi mi ti, Cvijeta, čini otvorit, a ti, Tikvuline, pođi doma, i doćeš na 10 ura, da me opet dopratiš.
TIKVULIN: A neću i ja, gosparu, s tobom?
KLIMOJE: Signor, no, ja neću svjedočbe, i ako bi došo Maro, reci mu, da ću otiti na večeru s jednijem prijateljom, koji me zvo, jes toliko vremena.
TIKVULIN: Hodte veće, gosparu, vrata ti su otvorena.
ŠENA VII
[uredi]Poslali smo ga gori, a sad mu ću otit sina naći i činiti, da dođe on ovdir i da nađe oca u amante svoje. Ma para ga prem ono od ovuda; poslušat ću prvo, što će bit, a pak ću mu se otit javit.
ŠENA VIII
[uredi]Zasve da sam se vjerio, nešto sam malinkonik, ma česa, nješto sam malinkonik, došlo je vrijeme da platim ono 800 fr., što sam uzo tempo moglie[2], a ćaće mi je uzo svu prčiju; ne znam što ću učiniti. Otit ću malo u Mare za razbit fantaziu, a prem sam joj pošlo jutros i večeru, a reko sam doma, da ako bi me ćaće isko, da reku, da ću s družinom. Ma nješto čujem tresku gore u Mare, strah me, da desperana cijeć moje vjere sama sebi nije smrt zadala. Ma ovo od nje izlazi, reko bih, po haljinam, da je liječnik.
ŠENA IX
[uredi] KLIMOJE: A znat ćeš, turska rofijano, sjutra ću te na karu, per vita mia[3]; matriko joj je u glavu udrio, prucnula se nogom i udrila me u zube, malo mi i ova tri zuba, što su mi u glavi, da nije izbila. A što ti para, može li se ovo trpjet, ja ću je malo naučit, da i mahnita starijem vlastelinom ima nosit rispet. Gdje it fiš 30 dinara? Gdje ti kapun? ma će me ova naučit, da se veće ne namuravam.
MARO: Bogme mi ono ćaće zamahnito je, para, njeku mu su burlu kalali. Jes vele vremena, da mi su rekli, da je namuran na Maru Slavica, moju amancu, biće ga uveli, i Mare za osvetit se cijeć moje vjere bit će ga ispestala.
TIKVULIN: Gosparu Maro, tako je ģusto, kо govorite.
MARO: Da otit ću ga svaćat, jeda tako izmaknem one osamsat..., što sam dužan. Signor medico[4], što je novo, para ti je nešto s' onijem kurvacam intravenalo?
KLIMOJE: О kašpeta dizgracija na dizgraciju, nigda jedna sama ne dohodi. Eto mi se dogodilo sve ono, od česa sam se čuvo: spenģo sam mjedi, nijesam avanco ništa, izpestali, me su i sin mi je obazno, nije se moćno skrit ni kud ni kamo, ova me haljina kaže. Maro, ja sam.
MARO: Ćaće, što je novo, što si se maškaro? para su Pokladi. Sramota je tako tebi staru po zlijem ženah se skitat, ja mlad ne činim težijeh leģereca. Što će rijet, da te zle žene skrokavaju, a kad ja u tebe pitam za oneste stvari, ne daš mi nigda.
KLIMOJE: Imaš bržek i razlog, zlo sam učinio, ma sam i pokoru podnio, i u... i u..., ma ću je sjutra činit staviti na karu.
MARO: Da, da se razglasi ovo po svemu gradu, da se od ovega paka komedije čine.
KLIMOJE: A ja neću, ma kako ću skođati trijes dinara, što sam im do?
MARO: Baci ih ća zlom srećom i daru' im još tridesti, da ne spovijedaju nikomu leģerecu, koju si učinio. Ma ovo je, ti u to penģaš, a ja kad pitam što mi je od potrebe, nigda nejmaš.
KLIMOJE: Dobro govoriš, i kad je tako, vidim te ja, da si rasenjan djetić, uzmi tvoju prčiju i maniža' je na svoj način, i ne penģa' ludo, ko sam ja one trijes dinara spenģo.
MARO: Ćaće, hvala vam, homo veće doma, da svućeš te haljine, da te kо ne vidi u njima. Živ ti ja nađoh način, kako ću moć platit što sam dužan, i imat u mene, da nejmam sveđ potrebe pitat u njega četrnare za obričit se.
ŠENA ULTIMA
[uredi] Viva, viva, gosparu! čuo rados s veseljem: tvoja je Krila, blago veće tvomu
Mlaskalu, neće bit veće gladan, zasve da nijesam od objeda ništa izio, ali misleći koji će se dobri bokuni u onu utrobicu naliti, gdi se ova vjera svršila, sit i od svega nijesam gladan ništa, a sutra ću netom svane
Na Ilinu otit Glavicu
za iznaći mu Milicu,
gdi ću š njom, brače, veselo
otezat platno pribíjelo,
pak u nje orsan krijući
brodinu mu ću uvući.