Starac Klimoje/AT II

Извор: Викизворник
Starac Klimoje
Писац: Nepoznati autor
AT II


AT II[уреди]

ŠENA I[уреди]

KLIMOJE ZVRČOKA i TIKVULIN

     KLIMOJE: Nu malo, Tikvuline, tu skrituru, da je vidim, koju si kontrato među mnom i Marom; nu mi je; prolega'!
     TIKVULIN: Gosparu, bio pas i od psa okoćen, ako se ova rofijanetina ne pripade, kad čuje ove statute.
     KLIMOJE: Nu, moj Tikvuline, malo mi ih prolega' neka ih i ja čujem.
     TIKVULIN: Klimoje Zvrčoka, sin Jerka Bedre, senatur i kelovna, Cvijeti rofijani Mare Slavica.
     KLIMOJE: Počeka', moj Tikvo, faljivaš u titulih; reci mu valenti kopjanik, a to rofijani što god joj časnije reci: majci ali poklisarici ljuvenoj, mađordomi sekretoj prilijepe, prigizdave Mare Slavica.
     TIKVULIN: Čujem sve gosparu; to su sve punti političi.
     KLIMOJE: Moj Tikvo, slijedi naprijeda, ako ti je drago.
     TIKVULIN: Sluša', gosparu: Klimoje Zvrčoka starac.
     KLIMOJE: Lažeš kо jebena gidija, er sam mlađi u te stvari nego sin.
     TIKVULIN: Klimoje,mladac.
     KLIMOJE: Nije ni tako.
     TIKVULIN: Klimoje lakom.
     KLIMOJE: Nije, lažeš, er ću spenģat 30 dinara.
     TIKVULIN: Klimoje etc.
     KLIMOJE: Sad mi si revuško, tako mi abrevijava'!
     TIKVULIN: Klimoje &c Cvijeti &c Mare Slavica &c daće dvije perpere i bacat.
     KLIMOJE: Ola, ola, signor no, non voglio[1], neću se preģudikat: što je to bacat? Nemo' me ti intrigat u lit, perche non intendo niente[2] nego spenģat 3 g; — i to ti ću rijet, brače Tikvo, ne bih ni tega učinio, da nijesam, ko sam ti reko, veoma onodit namuran i da nejmam to zlata danas 5 tisuća reala od prćije sinovlje.
     TIKVULIN: Gosparu, ono je gusto: dvije perpere su 24 nare a bacat polovicu od perpere.
     KLIMOJE: Da kad je tako, slijedi naprijed!
     TIKVULIN: Ko rekoh, daće dvije perpere i bacat za prispat s Marom Slavicom jednu noć.
     KLIMOJE: Signor no, ja spat neću, ako se ima spat tu noć, ja ću doma spat; non intendo niente[3], ja spat neću.
     TIKVULIN: A vi, gosparu, makar valjat se, ali kо kokot svu noć kukurijekat.
     KLIMOJE: Si, si, šta to svu noć kukurijekat, er je to za nas sťarijeh. Kad stari počnemo kukurijekat, kukurijeka nam po svu noć. Slijedi, Tikvo!
     TIKVULIN: Si, kо rekoh, da prikukurijeka svu noć s Marom Slavicom.
     KLIMOJE: Reci mi con patto debito et augaridio[4], da Slavic s milijem ne zapoje tu noć nego s kukurijekom Zvrčoćinijem i da ni prijatelja ni prijateljice nje upusti i da tu noć svakomu nje vrata budu zatvorena, i na vratijeh da upiše da je ukopana.
     TIKVULIN: Dobro, gosparu; još da se ničijem ne krene ni mikne, kad se svijeća udune.
     KLIMOJE: Sve je to dobro, ma mi to digni, da se ne krene.
     TIKVULIN: Kad je tako, da se digne.
     KLIMOJE: Spametne i inģenioze skriture ma invalide, dokle je ja ne autentikam. Zato pođi mi viđ to s Cvijetom, a ja ću otit njeki drugi poso na Placi spravit.

ŠENA II[уреди]

PERO GOSTARICA

     Che felicitá[5], imam veće gospođa neg je na svijem Prijeki funjestara: ona kiticu, ona bačaman, ona posmijeh. Večer ti otidem doma krcat favora; ovako se hoće, valja činit od gospođa kо gospođe od haljina: vele ih imat, jednu uživat i promjenivat često. Ja sam našo, da je to prava felicitä[6]. Mahnit je kо se funda u jednu, koja dokle te ulovi, kaže ti se beninja, a paka kad te vidi pikana, to i počne činit od kvintane na funjestri. Da ostavim drugo, kad im kо prije dođe, armaju suproć tebi Ocean od Hina. Malo se nijesam izdro od smijeha onomadne, kad me jedna zapljunula s funjestre, na koju sam nazad tri godišta namuran bio, ali su došli sve na meštra mite mladi. Od njih među njima nije nijedna lijepa, ako nejma ezerčit od amanata oko sebe, ma se nekoj došlo pomamit, koja ih je prije vele imala, a sad je s jednijem ostala. Amanti, ovo je ženski trafik. Još da je žena gruba, ne majnka joj kose postiče, vode, bijake, čerse, solimati, profumi, mrčila, stelavanja od kučića e mille altre diavolarie[7], a sad i mrčarijskijeh kordunića nose na sebi. Ove manifature ne činu se za jednoga. Kad vidiš jednu ženu nabjakanu, načersanu, sve jutro stati pri zrcalu, a vazdan načinjat se, on čas reci, ova stavlja na pazar trgovinu, a svaka se u sadanje brijeme do najstarije namurava kо mojemuča. Smijeh mi dohodi od one Krile, koja hoće da sam ja na nju namuran, i broji me u numero od dvanes, i govori, da se hoću za nju vjerít; ma kako ima 15 tisuć dukata, vele bi mi grinja zakrpile, ili ova od 15, ili ona od 7, lasciamo operar alia fortuna[8]. Otit ću se u toliko ja prošetati oko svega grada, er svud imam gospođa, na svakoj strani, a pak, ću vidjet s Milicom dundovom i s Jelom Kutlinom, što se od ove parentijere čini.

ŠENA III[уреди]

CVIJETA i TIKVULIN

     TIKVULIN: Cvijete, kо sam ti reko, namuran je kо pas lakomčina.
     CVIJETA: Uh brižan ve ti se namuravo, što će od njega ljubav, što li će on od ljubavi i poslije namurat se na amancu sinovlju.
     TIKVULIN: Ta sam to sve zno, ma mu nijesam htio rijet, er sam namislio da mu kalamo jednu festu.
     CVIJETA: Namuranu ma da štogodi zaedno oblancamo.
     TIKVULIN: Možemo disenj učiniti više trijes dinara, što je namislio spengat, er nije načina za veće mu izvadit iz nokata.
     CVIJETA: Dosta je i to od onakoga lakomčine; sada di je vino po dva i po tri kutla. Ma nu promisli, kako bismo?
     TIKVULIN: Rekla mi si, da se Mare Slavic malo ne čuje od malo prije, kо je čula da se Svrdonica vjerio; namislio sam, da rečemo Klimoju, da inako nemože uljesti u Mare nego u haljinah od liječnika, to ćemo tako intrigat da dođe, a pako će ga vazda lasno biti izagnat.
     CVIJETA: Dobro si je namislio, ma znaš li ve, da je on velika kelomna u gradu, da nas paka siromašice s barabantim ne istjera.
     TIKVULIN: Ne bojte se od tega, moće se fingat, da je Mare zavačelala u febri, ali da su jom stavili matriko; ako mu i dvije pesti šine, odbiće joj, na nemoć.
     CVIJETA: Dobro si se inģenjo, moja glavice, a neće žo ni Mari bit, koja je desperana, er se Maro vjerio za moć osvetit se, er govore, da je otac Mara usilovo vjerit se za tokat prčiju, i Mari je nje konsolacion ugrabio. Drago će joj bit za moć ko u febri izvam sebe Klimoju sčinut dvije.
     TIKVULIN: Sve je to lijepo, govori ti s Marom a ja ću s gosparom; i čini da je spravno do večer. Ja ću proviđat gosparu haljine od liječnika, a ti ćeš nas doći naći kad se smrkne; bit ćemo na gredi uz Zlatarskoj ulici.
     CVIJETA: Pođi, moja glavice, ma nu mi reci, kako ćemo te trijes dinara, izvadit.
     TIKVULIN: Kad dođeš š njim govoriti, rijećeš mu, da je Mari od potrebe kapuna kupiti, to ćemo mustit i iskinut, a ti Maru uglavi, kako će se vladati.
     CVIJETA: Hoću, moje djetešce.
     TIKVULIN: Da pođi veće zbogom i da ti je ti posao priporučen!

ŠENA IV[уреди]

MLASKALO I DŽIVO SRKALO

     MLASKALO: Držim za istinu, da je gladnos meni mati bila, er odkąd, sam se rodio, nijesam sit bio, ali ti je ona mene devet mjeseca, kо držim, po alfabetu u trbuhu nosila, a ja ti nju eto veće devet godišta u mojoj utrobici nosim, i ona ti je mene malahna u trbuhu nosila, ali ti ja nju ne malahnu ģsred moje nevoljne pančice nosim, i svaki dan bolesti od rođena imam a rodit je ne mogu. Ma čuo sam, da njeka velika beštija gladni infant materi deset godišta u trbuha stoji. Tko zna, da ti ovi glad od njegova sjemena, ali ti mi je, brajo, ona bestija sve žile skupila, tako da mi se čini trbuhu s kralješem smrtnijem celovim celivati. Veće sam od glada umro, nijesam živ. Id', da ko ono govori u meni, neg ti ću otiti prodat se: bratćo trgovci, hodite, skupite smiješnu stvar žalosnoga gladna Mlaskala.
     DŽIVO: On je ogladnio, to se i prodava; neka vidim, što hoće Mlaskalo? Stani amo!
     MLASKALO: Ti li si, gosparu Givo, eto te ne poznah, veće ti sam sve pet oćućenja od glada izgubio.
     DŽIVO: Veoma sam se, Mlaskalo, tobom nasmio, kad si se htio prodavati.
     MLASKALO: Ono je ono što ja govorim, da se lačna čeljad svakomu smiješna paraju, a jer tebe prem, gosparu, iskah.
     DŽIVO: Jeda je što novo?
     MLASKALO: Novo, gosparu, novo in bona grazia[9]. Čestita ti vjerenica Krile, mlada nevjestica i veće si felič; gospođa Krila neće nikoga nego tebe, i svadila se za te siđe zaovom, a ti, gosparu, utješi što tvoga Mlaskala, er ti od glada veće zjehnu.
     DŽIVO: Bone nove, Dživo, odkud ove feličitati a spender allegramente[10], da se ište nel concavo della luna[11], koje se mogu veće bizarije ukazati, i ako sam došli štedio i lakom se kazo za moć ovi pos oblancati. Sad da se penģa allegra­mente, hodi ti sa mnom, Mlaskalo, da ti dam što izjesti.

ŠENA V[уреди]

MARE SLAVIC i CVIJETA KUKONOSA

     CVIJETA: Vidiš, brižnice, što sam ti ja vazda govorila, da se veće nebogo dogodilo. Maro već ti se Svrdonica vjerio za kćer Stijepa Grohotala, a ti ka nijesi ljubila njega samoga, sad si na osekli ostala, i ako te sreća ne pomože i mlados te ne otegne, zlo ćemo na ova zla bremena stati.
     MARE: Ah tužna Mare, ah nesrećo moja, da li samu mene trjeskovi iz vedra neba udaraju. Ah Maro, Maro, ne vjeruj, Maro, ovo li su obećanja tvoja, onako li mi vjeru mantenaš, koju mi si do, da se neć vjerati; ali je svaka mahnita moja druga, koja plahijem mladcim i njihovoj vjeri vjeruje. Za njegovu ljubav čas sam pod noge stavila, a sad me samu ovako u najboje doba ostaviti. Gdi ću, žalosna, kud ću, kako ću, što ću od moje mladosti privarene učiniti?
     CVIJETA: Ah, brižnice, ne pripada' se, ti si ve mlađahna, ti si ljepahna, manjkaće ti namurana i ljepšijeh i bogatijeh neg je ti Svrdonica bio, u koga si samoga svirila; ali ću ti rijet, kćerce, što sam čula, da nije ni on kriv, nego otac, koji ih je silom vjerio za uzet prčiju, koju mu su obećali.
     MARE: Ah starežine ubojice mladosti moje, da mi može kako god u ruke upastit, da mu iz onezijeh starijeh kosti dušu iztiskam.
     CVIJETA: Imaš li volji od tega, ja ću ti ga u ruke sad dovestit; vele mi je puta govorio, da je starežina namuran na tebe, ma ti ja nigda nijesam htjela rijet zacijeć Mara, da vidiš kako kukurijeka za tobom, a prem je i jutros govorio za te.
     MARE: Da pođi ga nađi i reci mu od moje strane, da dođe dovečer, a kad ga u noktijeh uzimam, ja znam što ću.
     CVIJETA: Brižnice, nemoj tako; znaš, kako je potent on u gradu, ne bi manjkalo da nas čini stavit kad bismo mu koju insolenciju učinili. Dosta je da ga u tobolac kastigamo a da nam ne može ništa; fingat ću ja, da si ti nemoćna i da gustaš da krijući on dođe u tebe obučen kо liječnik. Tuj kad ga uzimaš u rukami, da ti mu je priporučen tobolac, zasve da mu ne možemo izmaknuti drugo nego trijes dinara, nu je to dosta za činit da mu gučula pade. A ti moćeš, fingajući, da ti je ona nemoć koja ženami čini mahnitati, i sčinut mu dvije pod oči ne kо vlastelinu neg kо onemu Pujizini liječniku.
     MARE: Veće sam odahla, dobro si je namislila, oživjela sam, osvetila sam se. Pođi ti poso opravi, a ja ću doma otit malo naslonit se, er nešto jedva stojim.

ŠENA VI[уреди]

KLIMOJE starac i STIJEPO GROHOTALO

     KLIMOJE: Dake, signor Steffano, kad je Maro kontenat uzet tvoju Niku za vjerenicu i ja sam veoma kontenat uzet je za nevjestu, e di piu[12] sam kontenat od pet tisuć dukata, ma da su reali u realijeh, justi argenti e boni ponderis[13].
     STIJEPO: Gosparu, hvala vam velika, ma nemojte vi u falio uzeti: i Maru sam i vami obećo pet tisuć dukata po četres dinarića; ako ćete da vam ih dam ili u realijeh ili u cekinijeh, kako je vami drago.
     KLIMOJE: Signor, no, nijesam kontenat, er kad si ti od dukatijeh govo­rio, ja sam о realijeh mislio.
     STIJEPO: Gosparu, ja sam vam ovoliko obećo, i od tega ste se kontentali, nije razlog, da sada u jedan čas dukati se u reale obrate.
     KLIMOJE: Veramente, velike će se metamorfozi učiniti: priustavi l'ag, tad ćeš i Mara i mene i moj kašun smiriti.
     STIJEPO: Da, gosparu, da bude! Reci Maru, da se pobjed pod vjerenicu prošeta, a ja ću mu rijeti, gosparu: čestita vam nevjesta!
     KLIMOJE: A vami, signor Steffano, zet! Ma pero kad mi pošješ pet tisuća reala, i kо ti rekoh, da su justi argenti e boni ponderis, nemoj da mi su oni skralješćići, er je ono sve ipokrizija, ja u one ne vjerujem. I tada opeta ti govorim, kad pošljes pet tisuć reala, makar on čas pošlji po zeta dublijere.
     STIJEPO: Da, gosparu, ako bi mi što pito Maro, hoću li mu dati?
     KLIMOJE: Signor, no, perche io non auetto niente[14]; Maru nije od po­trebe ništa ženi učinit, er ima sve moje pokojnice.
     STIJEPO: Gosparu, bit će mu od potrebe učinit haljine za ordenance; hoću li mu za to štogodi dati?
     KLIMOJE: Reko sam ti, signor, no, a to, onizi, ako hoće vjerenica, da joj se lijepo u ordenancu načiniti, kad je saluta, može mu ti i ona s tvojom po­moći učinit, signor Steffano. I veće ako ti je drago, pošlji mi te reale, er sam ja iznašo, dje ću ih on čas impjegat. Ja ću otiti doma, i veće znaš za reale. Sluga sam ti!
     STIJEPO: Gosparu, servitor. Veramente lakoma čovjeka! Intrigat će me još, da mu i sinu hajine činim, ma pacijenca, odovle ni kud, ni kamo. Otit ću naći Mara i rijet mu, da mu je ćaće kontenat i da proglasi i da dođe prosetat se z družinom pod vjerenicu.

ŠENA VII[уреди]

MLASKALO

     Velika ti se promjena u meni od malo prije učinila; onu veliku beštiju, koja je u momu stomku bila, izagno sam je na dvor z dobrijem bokunićim, koje ti mi na objedu gospar Dživo pripravi, i gdi prije trbuh mi se s kraliješom celivaše, sad je došla na pravu mjeru ova moja poštovana utroba. Kad ti pro­mislim, što ti je u meni bilo, vas se stresem, od sinoćka ti ne bjeh ništa okusio. Ah, da sad ona Mile iziđe, veselo bih ti se š njome ovako sit razgovorio; a prem je evo od ovuda.

ŠENA VIII[уреди]

MLASKALO i MILICA

     MILICA: Ne znam, gdje ću onu Cvijetu nać; rekla mi je jutros da će bit u Luži na Ponti, a sad je nije; ma kо je ovo od ovuda? Mlaskalo je, a prem i njega žudijah. Mlaskalo, dobar ti dan!
     MLASKALO: A tebi, Mile, i noć i dan i jutro i večer, i kad spiš i kad hodiš i kad iješ i kad piješ; ali, Mile, ako ne daš...
     MILE: Crna, što?
     MLASKALO: Eto, Mile, kad sam se rodio, odtad mi je osto jedan malahan brodac, u komu je sve moje biće: gdi je on, tu sam ja, š njime živem i ла placi i doma i u ognjištu i u kamari, na odru i pod odrom.
     MILICA: Koje je to čudo?
     MLASKALO: Brod, Mile, koga ja mojijem rukami vozim i bez mene ле može se ni porinut ni krenut ni ništa.
     MILICA: Svakako ti ludos na ludos. Što je to, reci? hoć, da ti ja gonetam?
     MLASKALO: Brod, Mile, koji sad u jednoj baraški perikula za naufragat a ja sam ti ga malo prije špalmo.
     MILICA: Da veće znamo te, pogana prateži, ter što bi htio, da ti ja učinim?
     MLASKALO: Da mi zaimješ tvoj orsan za po ure, da ga unj uvučem, dokle ova baraška prođe.
     MILICA: Koja baraška, ako je sve vedro?
     MLASKALO: Idi, ludorice, hoćeš se priprodavat; ne znaš ništa?
     MILICA: Veće pogodi zlu vremenu, zajmaće ti se orsan; ma ко će ti ti brod pomoć uvuć?
     MLASKALO: Dosta su, Mile, moje dvije ruke, a toliko je dobro nalojen, da bi i sam mogo bez nijedne pomoći uljestit.
     MILICA: Da veće, ludorijo, za jutra ću otit sušit u Ilinu glavicu, to jest ondi u ģardinu, i vidjećemo se; ma nu mi reci, što se čini od vjere gospođine ti?
     MLASKALO: Neznam drugo, samo da moja gospođa svadila se š nje zovom, i hoće gospođa uzet Dživa Srkala.
     MILICA: Da veće zlo ide poso, zato ti, gosparu Pero, isti drugu vjere­nicu, mož od ove zube čaktat.
     MLASKALO: Ali gospođa Jela hoće intrigavat š njekom mađioničinom iz Konavli, koju je i prije po rešetu valjala, kad je vjerala Niku Maskaldinu za Dživa Puhala.
     MILICA: Da blago si tebi, gosparu Pero; veće ti je Krila u ruci, ali može se rijeti, veće i u odru, kad imaš ovako kо za tebe nastoji. Ali, Mlaskalo, imam nešto potrebu, zajutra ćemo se na Ilinoj Glavici vidjeti.

ŠENA IX[уреди]

KLIMOJE, TIKVULIN i CVIJETA

     KLIMOJE: Da, tako je, kontenta Mare, da dođem do večera.
     CVIJETA: Kontenta je namjeru, anci želi da budeš prije š njom nego nje gospodar. U nju ti je nje gospodar ģiloz, zato ti je poručila, moja glavice, da dođeš obučen kо liječnik.
     KLIMOJE: Dobro je inventala, ta je i za mene dobra, er kad ću doć kо liječnik, neće bit od potrebe da joj ništa darujem, neg to samo što bi ona meni kо liječniku darovala. Neću joj se platit, a drago mi je, er ne bih ni ja gusto, da mi sin obazna, za ne dat mu zlo ezempio. Meni jeda mi je, Cvijeto,, što po tebi Mare poručila, da joj je koji pijačer učinila.
     CVIJETA: Ne drugo, neg da ti je u milosti, i ako ne za tvoju je galantariju, er je nešto zlata od onomadne da joj daš, moja glavice, trijes dinara, da joj kupim jednoga kapuna.
     KLIMOJE: O kašpeta Cvijete, braće, valja sparenjat; ja ni na poklade kapuna ne ijem. Nemo', moja Cvijete, tako da rasipa.
     CVIJETA: Ali ve, gospodaru, opeta ćeš ga u u njoj naći, kad veće snažice uzima, bolje će te noćas služiti.
     KLIMOJE: Nije joj dosta za nje ljubav, da ću se liječnik učinit, neg još da je ja i guvernam. Cvijete, ako se može pasat s krinčicom od mesa bravjega s lardom, ne bi li bolje bilo? Ma kad se ino ne može, muora 1' avarizia[15], evo ti trijes dinara.
     CVIJETA: Hvala ti, gosparu, otit ću veće spravit što je od potrebe.
     TIKVULIN: Da bogme ćeš i meni, gosparu, što dat bolje večerat.
     KLIMOJE: Nemo', moj Tikvuline, neg mi učini pijaģer, posti mi trijes dana, neka refam ove trijes dinara, ter ćeš učinit dobro i tvoj duši i momu, tobocu.
     TIKVULIN: U tvojoj se kući svaki dan posti, ni na poklade se komini ne zadimi.
     KLIMOJE: Lažeš, er sam lani svario one vilice od jezika, što mi je po­kojnomu gosparu pošlo Jerko Mandračun, kad je iz Foče došo.
     TIKVULIN: Jes veramente, veće je bilo crvi nego mesa; ma da se ja niđe ne prometnem, zlo bih sto s tobom.
     KLIMOJE: Kako se to promećeš, er bih se i ja prometnuo, i tako vasdan mogu što na tuđe spenzde izjestit.
     TIKVULIN: Ne budi, gosparu, lakom, veće ti ide nevjesta doma, bit ćeš ti, ona i sin, nemoj ni mene š njima gladom morit.
     KLIMOJE: Neću svjeta; ja živem na moj način, ma na, moj Tikvo, da­še proviđam jedne haljine od liječnika za dovečer.
     TIKVULIN: Otit ću, gosparu; lascia far a me[16]!

ŠENA X[уреди]

ANDRIJULA I MILICA

     ANDRIJULA: Mile, dobar ti dan! kud tako s prešom?
     MILICA: Evo me gospar negdje pošlo, a žudjela sam se i s tobom razgovoriti.
     ANDRIJULA: I ja s tobom, a i sad sam s onezijem patrunom govorila, koji je veoma, kо sam ti rekla, galanat čovjek i sveđerice dukatim i cekinima po špagu grohoće; nije ko i njeki drugi, i žudio je, sestrice, amičiciju s tobom. Zato ne odreci se steć ga, on vele svakomu dariva, a najliše onezijem koji ga dobro služe: veće da, nego i obeća, a to menje ti se pita.
     MILE: Nu mi spovjeđ, odkle je oni patrun?
     ANDRIJULA: Tamo ispod Pelješca z Brijesta. Sreća ti ga znala!
     MILICA: Da našinac je a nije frustijer; da ima li koga, znaš li?
     ANDRIJULA: Ja borme ne znam, ma govori, da nije ni oženjen. Zato ne odreci se njega, zlo ve zna jošter štogodjerice; hoćeš li mu se sjutra javit, kad uzideš na Komardu, a i ja ću stobom bit.
     MILICA: Da si vidimo sjutra rano, čeka' me pod Zvonikom!

  1. Hej, hej, ne gospodine, neću
  2. jer ne namjeravam ništa
  3. ne namjeravam ništa
  4. uz dužni uvjet i predznak
  5. Koje li sreće
  6. sreća
  7. i hiljadu drugih đavolija
  8. ostavimo da odluči sudbina
  9. u dobroj milosti
  10. da se veselo potroši
  11. u mjesečevom srpu
  12. i još više
  13. od pravog srebra i valjane težine
  14. Ne, gospodine, jer ja se na sveoglušujem
  15. neka crkne škrtost
  16. pusti da to ja uredim