Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih 1.

Drvo živi iz zemlje, gdje mu se koren zadubio, te po sitnih žilicah crpi iz nje hranu; koja se dieli iz stabla po svih granah i grančicah. Al ova hrana onda je tek zdrava i za život koristna, ako se sljubi s onom, koju drvo po svojem lišču i grančicah sisa iz čistog zraka, prima od svjetlosti i sjajnosti sunca, vedra i oblačna neba, te se kišom i vjetrom razgaljuje, kroza što se pretvara u onu sol, koja prolazi cielo drvo da ga oživljuje i plodom nadaruje.

Bio čovjek kojega mu drago stanja i zvanja i ma koje vjere, nikada se nemože lišiti želje, da prodre u prošlost svojega poriekla, i pogleda u budućnost osobnu i obiteljsku. To već leži u naravi čovjeka, koji kako se odlučuje i odlikuje umom, čuvstvih i vojom, tako isto živi o vjeri, nadi i ljubavi, - te ma što tko kazao, ostaje istinom: da čovjek samo toliko izvadja iz sebe silah, koliko je ovih mogao crpiti iz prošlosti svojih starijih, naime djeda i pradjeda. I koliko može položiti nade u budućnost osobnu i obiteljsku, da ona čast, kojom mora da obkoli uspomenu svojih predjah, ona ljubav, koja gine za budućnost svojih rodjenih, uzbudi u njem djelotvornost duševnu, ćudorednu i tvarnu, pa ga učini neumornim u razvijanju svih svojih silah, da zaokruži što širji i dublji temelj blagostanju svom i svojih rodjenih, pa da si steče što više znanja, što više vrlinah, što više imanja. Ovo je prirodjeno svakomu čovjeku, kome nisu poremećena čuvstva. A što je prirodjeno osobi i obitelji, to mora da bude naravno i cielom narodu.

Evo uzroka, zašto svaki narod mora nastojati, da se upozna sa svojom prošlosti, za da uzmogne iz nje crpiti krieposti za budućnost. On mora spoznati svojih predjah mane i vidjeti, kakove su ih poradi njih postizale muke, zada umije tako upraviti svoju budućnost, da se ovimi ukloniti uzmogne. On se mora potanko upoznati sa svimi njihovimi vrlinami, za da ugleda onu čast, koja im je poradi ovih u dio pala, da si oviem ojača i osnaži sve svoje duševne i tvarne sile, te postane vriednim i dostojnim članom čovječanstva i steće ugled pred svakim drugim narodom. Ako hoćete dakle da utamnite koji narod, zabašurite, sakrijte mu prošlost, pa ste kinezke bedeme stavili pred njegovu budućnost.

E, pa što je naravno cielomu narodu, to je prirodno obitelji i osobi. Iztrgnite ovu iz obitelji, onu iz naroda, zasjekli ste mu žilu životnu. Jedno vrieme cé kunjati, pa će na skoro uvehnut i osušiti se. Nekoristi ništa misliti, da će se ukalamiti u drugo stablo: to neide, već samo u ono, koje mu je srodno.

Neka zna dakle svaki gospodujući narod, da ako milom i silom ukalamljuje druge narodnosti u svoj narod, da se njihov u njegov pretvori život; neka znade, da će ovim svoj oslabiti, a onoga sasvim ugušiti.

Koji dakle hoće i želi živiti kao osoba, kao obitelj, taj neka znade, da mu je tlo života onaj narod, u kom se je začeo, rodio i odgojio. Ako se pako iz ovoga izkinuo, neka mu je snaga kao što je bila Samsonova, te će lagano ginuti, i kad tad izginuti; neka mu je svjetlost uma kao što je bila Salamunova, ta će svakim danom zalaziti u tmine, dok se na posliedku nezadubi u pomrčinu, te će mu se moći na spomenik zapisati: »Obiit inglorius«, t. j. otišo bez traga.

Ovo me je kao stara i gotovo nemoćna prinukalo: da ponešto razbistrim prošlost Bunjevcah i Šokcah, te tiem kakav takav učinim rodu glas, i uzbudim ga da dični narodni ponos, na iztrajnu radinost, umnu štedljivost, i na razboritu brižljivost za svoju, svoje obitelji i svojega naroda budućnost.

Naravno, da je ovo moje djelo manjkavo i traljavo, ali je ipak ogledalo, ako baš i ne onako čisto, da izdaje cieli oblik Bunjevca i Šokca, ipak pokazuje uvjek toliko potankosti, da će u njem svaki dobrovoljan upoznati vierna Slavena. Radeć na tom djelu, ulazio sam u arkive, te sam u bečkom vojnom, financijalnom i dvorskom našao svake pohvale vriednu i susrietljivu ljubežljivost, - u budimskom dovoljni naputak; a u segedinskom, subotičkom, bajskom, bačkom i budimskom samostanu (manastiru) franjevačkom, susrieo se s bratskom ljubavlju i pripravnošću na olahkoćenje mojega rada. Županija bačvanska te grad (varoš) Sombor, Subotica i Baja, rado otvara svoj arkiv. U Baji i Subotici su spisi novijeg vremena tako u red dovedeni, da ćeš u svakom odmah naći, ako što novijega potražio budeš, ali stari su – žalibože – onako kako su se preseljivali arkivi, u gomilah zaostalih. Medjutim mi je na svako dobro spremni arkivar bajski očitovao, da će nastojati, i ono staro urediti. A nedvojim da će se naći muž i u Subotici, koji će za one stare, svojih pradjeda spise nove grobnice pripraviti, i tjelesa s novimi zavitci u iste položiti. U gradskom arkivu segedinskom, gdje sam spise grada (tvrdjave), kao potisanske kapetanije – tražio, doznao sam, da su ovi za dobe vojvodine u Temišvar prenešeni.

Ovo sve napominjem zato, da onaj, koji pošao bude mojim tragom, (a takov da će se roditi, kojega će srce težiti k svom rodu, o tom neću da dvojim), neka zna, kamo da se okreće, gdje da što traži. Taj bi ponajprije proučiti imao arkiv tvrdje Petrovaradina, kao arkiv bivšeg zapovjedničtva podunavskog, pak onda gore navedene neka potraži, a i one uz Tisu ležećih povećih obćinah razgleda, pa će sigurno još više podatakah steći, no što sam ih ja iznašao, koji poradi malaksanja, više truda i vremena na ovaj posao žrtvovati nisam mogao.

Ipak mu kao nepoznani prijatelj preporučujem, da si steče znanje jezika niemačkog i latinskog (djačkog), buduć da su spisi mal ne svi u ovih sastavljeni, da neide na taj put, a da se nije točno upoznao s pismenom u kom se listine sastavljaju; pa ako je Bunjevac il Šokac, da se naobrazi podpuno u znanju ćirilice, jer su mnogi stari spisi s ovom pisani bili. Neću da tvrdim, ali mi se ipak čini, da su naši stari više no mi poznavali ćirilicu, te su i ovu za svoju svojinu smatrali. Barem se to mora naslućivati, kada vidimo, da su zapisnici i u Baji ćirilicom pisani bili, akoprem se zna, da je ovdje uvjek Bunjevacah no Srbah bilo, - a u Somboru ako nebijahu u većini, to su ipak u jednaku broju sa Srbi bili, i u gradskoj viećnici (varoškoj kući) prve časti zauzimali. Pa su se i ovdje stari spisi većinom u ćirilici sastavljali.

Naravno, da je ovdje i u onom županijskom arkivu, u nesretnoj godini 1848. mnogo uništeno, što bi nam danas u razpoznanju starine koristnim bilo; a znamo uza to takodjer, da je sve ono, što je prije mohačke bitke sakupljano bilo, u prah i pepeo obraćeno. Šteta, prevelika šteta, što nismo predanja o starinah onako pomno sakupljali i u pameti zadržali, kao što ih je onaj plemeniti Bunjevac Ivan Murgić, umirovljeni graničarski pukovnik, tamo onih Bunjevacah u Hrvatskoj sakupio i pobilježio. Ah, koliko je bilo starih, koji su rado pripoviedali , a mi nevriedni unuci nismo ih slušali, dapače i ono što smo čuli, i to smo što prije s pameti svrgli, jer smo – žalibože – čast i poštivanje naspram svojim starijim izgubili, čim smo se u čohu (sukno) zaodjenuli.

Braćo, ako se još koji Bunjevac izlegao bude, koji se nije svoga roda zastidio, neka posluša ostarjela Bunjevca i Šokca, da mu izpripovieda, što je od svojih starijih na usta primio, te neka to pobilježi! Vjerujte, da je ovo veoma skupocjeni biser, kojim ako su nakićeni unuci, zaisto će čašću prodičeni biti. Ej, da mi je pameti bilo kao što nije, kad sam već momkom postao, koliko bih od moje bake uviek rado pripoviedajuće, znamenitih stvarih čuo bio, koje bih sada kao omiljelu jestvinu, svomu rodu iznašao! – Franjevci redovnici su nam hvalevriedno sačuvali ono, što se vjerskoga života naših stvarih ticalo; ali što je zasiecalo u nutarnje odnošaje obiteljskog, gradjanskog i narodnog života, to su djedovi i starke pripoviedale, a djevojke i mlade (snaše) pjevale: pa je jedino naša krivnja, što svega ovoga uspomenu nismo sačuvali.

Budi svim prijateljem srdačna hvala, koji su mi, u ovom po mene veoma trudnom poslu išli na ruku. Vrh svih ipak budi najtoplija učenom Franjevcu, otcu Eusebiji Fermendžinu, bajskog manastira predstojniku, koj mi je blagodarno neizbrojenih podatakah na razpolaganje posudio.

Fratar je ovo po godinah još mlad, al učenostju veoma star. S kime kada se razgovaraš o poviestničkih stvarih, misliš: da stojiš pried košnicom sladjana meda popunjenom. Njegove u svem redu svetoga Franje sjajne vrline, proslavio je sveti otac rimski papa, kada ga je 1881. godine uz rimskog generala-ravnatelja svih po svietu Franjevacah – generalnim Definitorom – savjetnikom ravnateljskim, kakvih ima šest, imenovati blagoizvolio.

On je muž dostojan, da ga pazljivim okom prati Slavenstvo na to novo odlikovano mjesto, nedvojeći: da će mu biti u znanosti i kriepostima, sjajućom zviezdom. Rodio se u Vingi od roditelja bugarah, al kako o njem bilježi Sriemski Hrvat, to ti je pravi pravcati Hrvat.

Bog dao! pa naš učeni otac Eusebija u velikoj Bugarskoj, postao svietlim stupom, i da uz njegovu pouku, taj plemeniti Slavenski narod uvidi, gdje je istina ljudstvu po Isusu naviešćena; te se povrati u nidra svete majke crkve. A svem našem rodu budi živa želja, da pogleda u plemenito lice svojih djedovah i pradjedovah, pa se osokoli neprikidno gledati u vis i u budućnost svoju. Za da prije vriemena neugine, pa mu se na spomenik ne zapiše »Obiit inglorius«, otišao je bez traga.

Ovo je goruća želja svoj rod ljubećega Pisca.