Vrhu kola od požude
lijepi vodac vodi mene
proz klisure i proz stijene
da privratit mnome bude.
Kola konja dva potežu,
oba bijesna, oba vrla,
okom plaha, tijekom hrla,
uzdami se vik ne stežu.
Jedan srdit i pun bijesa
munju ima u pogledu,
nozdre šira i u jedu
rži, pjeni, glavu stresa.
Drugi srne bez razloga
i ono želi samo i žudi
na što svâ ga želja nudi
provodiča bez inoga.
Svezan razlog nazad hodi,
a pod nogam stoji satrena
svijeh hotjen'je i spomena,
samovolja ter gospodi.
Malo dana još vidi se
u ke se je vratit moći,
vjekuvječne pak su noći;
ko u nje omrkne, ne vrati se.
Svemogući višnji Bože,
slobodi me tva dobrota
dokli je puta od života,
er nitko ini toj ne može.
Kola skrši zle ljubavi,
tvojom uzdom konje sveži,
odriješ' razlog, srce užeži
tvom ljubavi, Bože pravi.
