Rumena prem dzora tjeraše noćni mrak,
a sunce vrh gora kazaše svijetli zrak,
kad sretoh njeku vil, gizdavi ke ures
i drag svoj obraz bil к sunašcu sličan jes,
vrh gore kad sine, na glavi gdje nosi 10
vijenčac od masline vrh rusih svojih kosi,
a paomu u rukah, ka k meni doteče,
gdje ljepos nje zgledah, veselo ter reče:
„Moj dragi Sasine, dao je Bog dan slavan 15
s nebeske visine na sami Ivanj dan.
Na rijeci na Kupi, neka znaš stvar novu,
velik se broj skupi na polju Turovu
izbranijeh junaka tries tisuć, da ti je znat,
Vlaha i Turaka za Sisak grad prijat. 20
Bješe im vojvoda Hasan-paša junak,
komu car oblas da, i š njime pet sandžak;
koji se zahvali, i carstvu čini znat,
kad Sisak razvali, da mu će ključe dat
do vele malo dan od Beča grada car. 25
Od zlata buzdohan posla mu tuj na dar.
Ere mu, da ti je znat, Nadaždin izsiječe
s malo tisuć Hrvat svu vojsku u peče,
ter mu tuj oholas višnji Bog prikrati,
i slomi moć i vlas, da se živ ne vrati.30
S pet tisuć Tudešak s Nadaždinom bješe
oni hrabri junak, koji obujmiše
ob lijevu ob desnu sve Turke on prvi,
da polje ogreznu u taj čas u krvi.
Udriše trumbete, strahovit kojih glas 35
Hasan-paši smete svu vojsku u taj čas.
Lumbarad čuje se taki glas strahovit,
a zemlja trese se, jak da se ori svit.
Tuj staše urnebes od treske, od vike,
tko bježi u nesvijes od Turak put rike; 40
tere s konji na vrat junaci najbolji
za rijeku priplivat skaču pri nevoli
sa svijem oklopi, u kôj se velik broj
u rijeci utopi, Sasine dragi moj.
Tuj puške pucaju, svih strana krv teče, 45
gdje Turke tjeraju i sijeku na peče.
Do neba leti prah, a nije kud bježat,
da te je, brate, strah očima toj gledat.
A konji od boja velici tuj rže,
kojijem nije broja, i bježe najbrže 50
ranjeni na polju bez ljudi k toj strani;
a Turke gdje kolju, jak brave, Krstjani.
S konjem Hasan-paša u rijeku se vrže,
koga vojska naša tjeraše najbrže;
u kojoj pogibe, i tuj se udavi; 55
upavši u glibe tuj život ostavi.
Još hoću neka znaš, da umiješ kazati,
Turaka ban Tomaš tisuću pomlati,
oni hrabren vitez, prid kojijem, da ti je znat,
skakahu u nesvijes u rijeku svi na vrat; 60
er koga od Turak mogaše stizati
oni hrahren junak, sve pod mač obrati.
Ognjeni kako zmaj prid sobom paljaše,
svak: medeć! pomagaj! svak: medeć! vikaše.
Nu kad se svrši boj, svezanijeh za tim pak 65
Turaka velik broj ugnaše u Sisak.
Tko ranjen jauka na polju u krvi,
tko plače, tko huka, iz grada svak vrvi,
veliki i mali, moj brate, da ti je znat,
a pak svak navali haljine sadirat 70
s Turaka, i svlačit sa zlatom haždije,
tko može što zgrabit, rvat se trebuje.
Tuj zlatih dukata, sablje pokovane
s džojami od zlata bjehu sa sve strane;
sarkule tuj s perjem, uzde i sedla pak 75
s pridrazijem kamenjem sa zlatom tijeh Turak,
da kuća otmanska imala nije veće
nigdar do danaska sreće ni nesreće".
Kako toj izreče gizdava onaj vil
od mene uteče i sakri obraz bil, 80
put gore zelene, a mene ostavi
kon vode studene u pustoj dubravi.
