Mili Bože, čuda velikoga!
Zemlja se je s nebom zavadila;
Crna zemlja nebo dozivala:
„Vedro nebo, da na sud idemo!
Mene tareš, vedro nebo moje, 5
Mene tareš zloćom svakojakom;
Od Mioija do Jurjeva danka
Burom, zimom, privelikim ledom;
Od Jurjeva do Mioija danka
Tučom, gladom, sušom privelikom. 10
Uzimlješ mi od voća rožice,
Uzimlješ mi od gorice lišće,
Uzimlješ mi pupoljem litine,
Odnosiš mi narodu življenje;
Ostaje mi polje neveselo, 15
Ostaje mi gora nezelena,
A po polju narod neveseo.
Truješ mene vitrom otrovanim,
Moril mene smrću nepripravnom,
Uzimlješ mi narod u mladosti: 20
Lipe momke i lipe divojke,
Što se tebi narod zamirija?"
Vedro nebo zemlji odgovara:
„Aj, prokleta crna zemljo moja,
Ostavi se neba visokoga! 25
Kako mi se zamirilo nisi?
Na tebi je zloća privelika,
Na tebi su kriva svidočanstva,
Pa ne sluša mlađi starijega,
Ne poštuje oca ni matere, 30
I ne sluša Boga jedinoga.
Nit kum kuma u goste zazivlje,
Nit brat sestre sestricom nazivlje,
A brat brata na mejdan pozivlje.
Na tebi je božje uvriđenje, 35
A još veće božje sagrišenje,
Da ne pada iz neba kamenje,
Da ne bije po zemlji stvorenje,
Ne bi li se narod pokorija,
I jedinim Bogom pomirija. 40
Zato tebe tarem, zemljo crna,
I narode, što po tebi 'ode!"
Stjepan Ugarković, br. 138. Iz Starigrada u Hrv. Primorju.
Hrvatske narodne pjesme, knjiga šesta, skupila i izdala Matica hrvatska. Odio drugi, Ženske pjesme, sveska druga, Pričalice i lakrdije, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, izdanje "Matice hrvatske", Tisak dioničke tiskare, 1914. str. 1-2.
