Kantat ćemo pisniu jednoga mladića,
Ki ju kantal bude, da mu bude srića.
On joj ju prečinje prebilno kantati
I z ovima versi dragu pozdravjati:
„Jurve, draga mila, biš mi se smilila 5
I za draga tvoga biš mane primila?
Ko l' ne ćeš za draga, daj za prijatelja,
Al manko za slugo, al za služiteja,
Koji ću te virno hrabreno služit,
I za jubav tvoju moj život zgubit. 10
Od vele jubavi nigdar mira nimam,
To su, drago, rani od kojih umiram.
Umiram, umiram, umriti nemorem,
Dokli usta moja s tobun ne govore.
S tobun dvi riči reć, a pak i umriti, 15
Volin neg s drugima u vike živiti.“
„„Ja san ti, dragi moj, se dni govorila,
Da bih te mlajehna neznati volela.
Pak bi srce moje v miru počivalo,
Ča će reći jubav, nigdar ne bi znalo.“"[1]20
↑Kako je viditi ovo je umjetna pjesma; al
se uvjek rado pjeva. Još je ima, ali Mare Mahulja nije mi znala dalje kazati. Pripoviedaju, da ju je spjevao neki bašćanski pop, komu više ni spomena nema.
Извор
Istarske narodne pjesme, izdala "Istarska književna zadruga", [Opatija], 1924., str. 121-122.
Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih, preštampane iz "Naše sloge", Tiskarnica sinovah K. Amati u Trstu 1879., str. 142-143.
