Pritužna grlice, što toli željno tač
vrh suhe granice ukladaš grozni plač
s tolikom boljezni, ku nitkor na svijeti
ni javi ni u sni nije mogal izrijeti?
Ljuvena ptičice gdje trpiš tolik trud
i gorke tužice, a ne vijem za ki sud,
prijazan taj tvoja ni javi ni speći
ne prija pokoja suzice roneći;
svaki hip i svak čas ter grozno cvijeleći
ponavljaš plačan glas s duhom se dijeleći;
radosti minute ter si sve zabila
a tužbe priljute s jadom si združila,
ter trudi sva gora, gdje sama tuj stojiš,
vrh suha javora suzice gdi roniš;
i suhi taj javor velmi se snebiva,
taj plačni razgovor gdi vajmeh priživa;
i srce i duh moj s tijelom se rastavlja,
gdje željni uzdah tvoj s plačom se odpravlja
po gori zelenoj, po gustoj dubravi,
cvijeljen'je i plač moj da vajmeh objavi,
sve zvijeri i ptice, satiri i vile,
na tvoje tužice da bi se skupile,
i pastirska družba da sve toj posudi,
ki je vaj i tužba, da život moj trudi,
zemlje van živ kami gdje vajmeh podiraš,
vrućijemi suzami gdje se tač opiraš.
Još vajmeh gdje ćuti zelena travica
tvoj čemer priljuti, list svrće na nica.
Zatoj mi reci sad, pritiha ptičice,
što je taj gorski jad i velje tužice,
koje si spravila, da t' srce mramorno
s korijenkom iz tijela podiru jadovno?
Vaj, ako za drugom toli si trudna tač
ter s jadom i tugom ukladaš gorki plač,
združivši javor suh bez sjence zelene
da skončaš trudan duh od želje ljuvene:
vijem da je razlog toj, cvijeljen'je da gojiš
i u tužbi život tvoj da s plačem provodiš,
i žedna gdje ćutiš tužice ljuvene,
bistri vir da mutiš od vode studene;
ter bistru vodicu žeđahna neć piti,
svršeno tužicu da budeš ćutiti.
Prije hoć poginut na mramor studeni,
ner trudna počinut na dubak zeleni;
i prije hoć u tužbi tvoj život skončati,
ner li se u družbi s druzijemi sastati.
Zač tvojoj naravi od zgar je dano toj,
za vernom ljubavi taj slijedit nepokoj.
Zatoj se ne čudim, pritiha grlice,
zač i ja tač trudim, ćuteći tužice
od smrti nemile, ka plahom naravi
tužan luk i strile zlosrdo pripravi,
ter mene rascvili, zlosrdo gdje takoj
tuj mlados ustrijeli, ku pleme i rod moj
u časti porodi i krasno odgoji;
a smrt se prigodi da ju zemlja posvoji,
zemlja ju posvoji ter taj cvijet rumeni
u prahu sad stoji pod kamen studeni;
ter ništo, moj bože, pod nebom na svijet saj
ustavit ne može studeni kami taj,
vaj da se ne boli, da željno ne cvijeli,
i sa mnom na poli da tužbe ne dijeli;
najliše taj mlados gdi s veljom boljezni
svrnu mi u žalos ljuvene sve pjesni,
suzami čes moju slijedeći ter jadam
da s plačem sve poju pjesance, ke skladam.
Tijem tužna grlice, ako t' je milo čut
me gorke tužice ali pak toli ljut
i tužni razgovor i moj trud krvavi:
ostavi suh javor u tojzi dubravi,
sama se utješi za ljubav svijeh boga,
leteći ter priješi do mene neboga,
ako se podoba da vidiš grlice,
koje ću vrh groba ja prolit suzice,
suzice proliti, koje će za zlamen
od tužbe probiti i od jada živ kamen.
Plač ki ću ja klasti, još pravo mogu rijet,
vaj da će propasti pod zemlju na on svijet,
neka se poznava pod zemljom vajmeh sad,
koga je narava moj čemer i moj jad.
Lje vajmeh poznaju, priplačna grlice,
da zaman dni traju skladaje tužice.
Zaman je nepokoj u tužbi slijediti,
zaman je i uzdah moj i željno cvijeliti.
Zaman je sva žalos suzami zbrajati,
pokli se ma rados na nica privrati,
želeći dragu stvar, skladaje plač ljuti,
koja se nikadar ne može vrnuti
iz trudna groba van, nit može još vidjet
sunačce ni bil dan, dokoli teče svijet.
Grlice priplačna tijem vajmeh ako je
ranica taj mačna probila na dvoje
i tebi i meni srdačce kameno,
da taj trud pakljeni trpimo takmeno:
slijedimo oba tač, ptičice pridraga,
do groba grozni plač oba dva jednaga;
zač nam se podoba da zajedno cvilimo,
da tužbu do groba na poli dijelimo
združeni s tugami, neka nas požali
zemlja lijes i kami i vas stvor ostali.
Zašto su žalosti dostojne zbrajati,
cvijet krasne mladosti pokli je strađati,
cvijet koji smrt prijeka u zemlju obrati,
da veće do vijeka nigdar se ne vrati;
cvijet ter je opruđen, u gizdah ki ctiješe,
za diku okrunjen biserom ki bješe,
i zlatom i svilom, kijem se rod proslavi,
planina jak vilom u gustoj dubravi,
kad vila u vencu s medenom ljubezni
pri živom studencu začina u pjesni,
najliše pod borom u slavnoj dubravi,
danica kad zorom nebom se odpravi,
za sobom vodeći sunačce i bil dan,
a zorom goneći pod zemlju noćnji san.
Sad ne vijem, moj bože, je li koj na svijeti,
tolike da može boljezni izrijeti,
ke ćuti život moj jadovno cvijeleći,
vjekušti nepokoj i tužbu slijedeći,
strađaje oni cvijet, za ki bih ja podal
sam sebe i vas svijet (ako bih dat mogal).
Sad drugo ne lipše, ner mi se podoba,
da moj duh uzdiše cvijeleći do groba,
jaki sve človjek taj, ki cvijeli i tuži,
ki vajmeh plačni vaj i tužbu sadruži,
cvijeleći ter suzi i u san i javi,
kad smrtni iskusi stril gorke naravi
s kijem ga ti porazi ter ljutu da ranu,
kad mili i drazi sobom se rastanu,
ter strađa drag draga cvileći najliše,
čijem krijepos i snaga sva svoja polipše.
Koliko za sada, te plačne boljezni
ne mogu od jada pobrajat u pjesni;
zač se ma sva skrati i snaga i krijepos,
po tom smrt obrati u zemlju tuj lijepos,
taj lijepos ka je bila i dika ljuvena
jak jedna od vila od luga zelena,
ne samo ljepotom uresna tač bješe,
ner svakom dobrotom, ka u njoj captješe.
Za to je pravedno, da za svu usilos
svak žali zajedno sa mnome tuj lipos
i taj cvijet gizdavi, ki bješe na svijeti
človječjoj naravi ugodan vidjeti.
Na svoj grob tijem teci i od ljudi i od žena
svaka vrst ter reci: duša ti blažena,
spasen'je bog ti daj po vas vijek i amen,
napokon i grob taj vazda se zvao blažen;
i od ruže rumene vrh njega proctio cvijet
za vječne spomene, dokoli teče svijet,
gdje leže te kosti i u goju borave
od tvoje mladosti toliko gizdave,
neka svak može rijet tko tuda prohodi:
nigdar se ljepši cvijet u zemlji ne plodi,
ner li je cvijetak taj, ki svojom ljubavi
van groba na svijet saj višnji bog objavi.
Gizdav je za dosti i vidjet toli mio:
blažene te kosti, vrh kijeh je procaptio;
blažena dušica, vrh kijeh je proctijela
vrh groba ružica rumena i bijela
krasnoga uresa, cafteći ter takoj
probija nebesa ljuveni ures svoj,
u vrime u svako da nigdar ne lipše
ljuveno i slatko da rajski miriše.
Nu pokli tu mlados zeleni, moj bože,
od svijeta sva dragos odkupit ne može,
da se k nam povratiš opeta na svijet saj,
da moj trud prikratiš i s trudom plačni vaj:
ja se ću na službu grlici pridati,
plač žalos i tužbu s kojom ću skladati,
u vrijeme u svako da oba cvijelimo,
i oba jednako da tužbu dijelimo,
u crnoj toj gori daleče od roda,
ku sam bog satvori, da je naga bez ploda,
bistri vir vodeni gdje nije moć vidjeti
ni nijedne zeleni ni zimi ni ljeti,
razmi sam suh javor vrh puste te gore,
da nijedan živi duh k nam priti ne more,
ni zvijeri ni ptice, ni nijedan drugi stvor
u naše tužice i u plačni razgovor;
gdje vidjet najliše nije jele ni bora,
ni da tuj miriše lovorom taj bora;
gdje vajmeh tuj stoje još se čut ne more,
tih slavic da poje s večera do zore.
Lje mislim ures tvoj ja vidjet gizdavi,
kad trudan život moj s tijelom se rastavi,
da budem tamo prit, gizdava mladosti,
na drugi vajmeh svijet od vječne radosti
u elizeja polja, gdi je vječni stan tebi,
ako bude volja svijeh boga na nebi,
gdje tamo pribivaš splesavši dresel'je
i vječno uživaš s radosti vesel'je,
u cvijetju i u travi i u svakoj zeleni
razlike naravi, gdje stoje blaženi.
Ku zelen i lug taj ne može nikadar
procijenit vas svijet saj, koli je slavna stvar,
družice blažena, najliše najliše
gdje mrča zelena i svoj cvijet miriše,
i ostalo sve cvijetje i od polja i od gore,
ko naše proljetje sazdati ne more.
Pri dragom sunačcu gdje se tamo bani
u rajskom venačcu tvoj cvijetak izbrani,
gdi je djevic mnoštvo toj i slavnijeh gospoja,
kijem trudan život moj ne može znat broja,
s kijemi ćeš gojno stat, s kijemi ćeš po vijek vas
razliko cvijetje brat, u kom je rajska slas,
vrh koga snijeg ni mraz ni slana ne pada,
ni na tle po vijek vas zelenca ne spada;
tuj gdje se razbira vesel'je s radosti,
gdje voda izvira s tolikom radosti,
ku slados na svijeti od rajske zeleni
ne može izrijeti nitkore po sve dni;
gdje ne ima smrt prijeka zlosrdja plahoga
po vas vijek do vijeka umorit nikoga;
ter ovdi dresel'je, kijem nas svijet naplati,
u vječno vesel'je tamo se obrati
i tamo zabude svak, gdi je ta slava,
sve tuge i trude ke saj svijet sazdava.
I blago svakomu, moj cvijete izbrani,
u blaženstvu tomu tko se tuj nastani,
najliše gdje se tač po vas vijek raduje
tuj, gdje se grozni plač ni tužba ne čuje,
za toli slavan dar ter tko tuj pribiva
ambroziju i nektar s vesel'jem priživa.
Nu odkli bog naseli tu tvoju dobrotu,
da se tuj veseli u vječnom životu
i u tomu blaženstvu, vjekušta gdi je slava,
ku u umrlom kraljevstvu trudan svijet ne dava:
ti s bogom pribivaj, kako t' se podoba,
a ja ću plačni vaj sliditi do groba.
