Orfeo dragi moj, Orfeo gizdavi,
ako si po pustoj gdje zašal dubravi,
ali pak po lugu, skladaje u pjesni
ku žalos i tugu s velikom boljezni,
ter gdi trud razbiraš i jade priljute
suzami opiraš pojući sve pute,
planinom hodeći u tužbi ter takoj
u liru zvoneći skončavaš život svoj;
ter zvijeri ter ptice, gdje plačno tač zvoniš,
s ljuvene tužice slijede te kud hodiš;
kamen te još slijedi i dubak zeleni,
gdje te tvoj plač vrijedi i nemir pakljeni;
trava se podira još vajmeh zemlje van,
gdje tvoj plač razbira i gorku boljezan,
u suzah plovući s goruštom ljubavi,
družicu zovući, jeda t' se gdje objavi,
s kojom te razluči pakljeni nepokoj,
da trudi i muči do groba život tvoj,
jaki sve človjek taj ki cvijeli i tuži
s kojijem se plačni vaj i tužba sadruži,
dragu stvar želeći ter počne jadati,
veće se ne mneći nigdare š njom stati,
u plačno dresel'je ter trudan od vaja
minuto vesel'je suzami pobraja,
kako ti rascvijeljen, komu čes prisudi,
s ljubavi razdijeljen da život tvoj trudi,
obašad vas svijet saj s jadovnom tužicom,
slijedeći plačni vaj razdružen s družicom;
u toli plačan glas skladaje sve jade
ter tvoj plač u propas pakljenu propade,
pakljenu usilos ter doli privrati
na ljubav i milos, da tvoj trud prikrati;
ter ti se pod zakon od suda pakljena
povrati napokon tva druga ljuvena,
napokon ka osta u pakli da tuži,
jadavna za dosta, zač zakon ne obsluži,
ter tebi povrijedi sve trude minute,
da život tvoj slijedi jadove priljute:
Orfeo, za taj trud, kojijem te prisudi
od pakla plačni sud, da život tvoj trudi,
kako ja mnogo dan pustinjom plačući
jakino crni vran pustinjom gračući:
za ljubav svijeh boga i za plač, ki skladaš,
putnika neboga tješi me, kako znaš,
ti tvoj plač ustavi i suze ke roniš,
a liru pripravi, da meni pozvoniš,
da trudnu čes moju i plačne me pjesni
završim i spoju s razlikom boljezni,
svaki stvor da čuje, koli je trud jadan,
tko stranom putuje s pravoga puta van.
