Ponavljam tužice u plamu žestoku,
jak sama fenice u toplom istoku,
ka došad na staros sama plam pripravi,
svjetovnu svu rados s životom da ostavi,
videći da svijet saj ne dava za službu5
razmi sam plačni vaj, i žalos i tužbu.
Tijem sebe bez suza skončan'ju prisudi,
pod zrakom od sunca da veće ne trudi,
ter svojom naravi prijeku smrt želeći
sama plam pripravi na gnijezdu stojeći;10
i sama na istok k suncu se obrati,
da prjeđe smrtni rok svoj život prikrati,
na gnijezdu tom stoje, koje splete sama,
tužice sve svoje da ostavi sred plama.
Čudno t' je vidjet toj, gdi neće da cvijeli,15
od tijela život svoj veselo ner dijeli,
koliko da pravi: o smrti nemila,
život se moj spravi rastavit od tila;
pokli me tvoja vlas ne može umorit,
odlučih u saj čas na plamu sva zgorit,20
da veće od sada ne budu ja vidjet
bio danak nikada ni ovi taman svijet,
koji me za službu vesel'jem ne plati,
ner li mi u tužbu svu rados obrati.
Pak krioci pleštući, da se prije rastane,25
živ plamen gorući učini da plane.
Nu plamen ne ima moć, kako je narav svoj,
da bude vrha doć jedinoj ptici toj.
Zač ako plamen taj čini, da sva zgori,
opet ju na svijet saj u prjednji hip stvori.30
I opet se ponovi i perjem odijeva,
i taman svijet ovi trudeći uživa.
Nu ne ima pol tuga, zač ploda ne plodi,
ar sama bez druga svoj život provodi;
ter njeka čes svoja ktjela je toj takoj,35
bez ljuvena boja da traje život svoj,
nit misal ni brige ne ima rad ljubavi,
da zlate verige na grlo njoj stavi;
ni u srcu ni u tijelu još vajmeh priljuti
zlatan šip ni strijelu s ranicom ne ćuti,40
kako je običaj svijeh zvijeri i ptica
ćutiti trudan vaj ljuvenijeh strilica.
Mimo sve na saj svijet, što višnji bog sazda,
človjek se može rijet, da u taj vez upada;
tijem dobro može toj svak človjek poznati,45
ljuveni nepokoj ki u srcu svom pati.
A zatoj taj ptica sama se može rijet
vjekušta djevica, dokole teče svijet.
Nu i mene satvori na saj svijet božja vlas,
da život moj gori svaki hip i svak čas;50
ter me tač ptici toj višnji sud prisudi
na plamu život moj po sve dni da trudi,
a zgorjet nije mi moć, ni moj plač ustavit,
ni u tužbi vrha doć, ni u prah se rastavit,
na plamu tom stoje, ki sebi pripravljam,55
jadove gdi moje i tužbu ponavljam;
gdi mene vrijedi svijet svaki hip i svak čas
rumeni jak no cvijet, ki vrijedi snijeg i mraz.
A mojoj slabosti nije dano na svijeti
tolike žalosti ni trude podnijeti,60
vrh tuge tužica gdi mi se ponavlja,
što moja dušica s nalijepom probavlja,
u vrijeme u svako ter trudan život moj
privodi jednako toliki nepokoj
i čemer priljuti, koji me tač prudi,65
od svijeta i od puti, od đavla i zlijeh ljudi,
koji me svud slijede nezgodna človjeka,
da moje povrijede sve rane bez lijeka,
i da mi grješniku bez moga uzroka
zadadu smrt prijeku a navlaš prije roka.70
A sada svak sudi, kušaje život moj,
jesu li toj trudi i plačni nepokoj,
koji trud nikomu priljuti ne mogu
ja vajmeh samomu izrijeti ner bogu,
koji me satvori i tač me prisudi75
me srce da gori i moj duh da trudi.
