— 62 —
— Molim te, smiri se . . . Ja imam malo posla u kasarni, svega jedan čas, pa ću se odmah vratiti, pa ako hoćeš da se provezemo do Topčidera, kao što si jutros govorila. Hoćeš li?
Mileva potvrdi glavom, pa odlučnijem pokretom ustade, otra suze i isprati muža do vrata.
Čim ostade sama, zapali dvije lampe, zatvori kapke na svima prozorima i, uzevši neku knjigu, sjede da čita.
Tako je muž zateče u povratku. Trebalo mu je opet dosta govora, dokle je nagovori da iziće s njim. U prolasku pored vratarskog stana, mlada gospoća ubrza korake okrenuvši glavu. Jer vratarka, njeka jedra Banaćanka, imala je gomilu djece, čitav stepenik, od djeteta u naručju do šiparice od dvanaest godina. A sav taj zdravi i veseli sitnež grajao je u tijesnoj klijeti već ukrašenom „jelkom",
