— 29 —
Diže se graja od smijeha, od uzvika, od kojekakvijeh pošalica:
— More, vidiš li da je ovo nječija podvala! . . . Ja, da sam na tvom mjestu, ne bih išao!... Zovimo žandara, da mu predamo ovog malog hajdučkog jataka!
Jedan se uozbilji, te će:
— Je li, ti, ciganski sine, kako ne znaš gdje su kola, a hoćeš da vodiš čovjeka? Onda se dječak pribra, te odgovori gotovo kroz plač:
— Mori, gospodin, aman ! Gospodar Tasa napiso je ona cedulja, pa mi je reko: — Trći u hotel, i ćeš naći ono plavo, šiškavo beograćanin, i mu daj ova cedulja, i ti odvedi kod Tanaskovića dućan, ge su kola!
— A gdje je gospodar Tasa?
— Eno ga u kafani kod Tigra. Se karta. Ono se karta svaku noć, i do zora . . . More, gospodin, požjuri se! Gospodar Tasa mi je reko, da ćeš mi daš sto para, kad te odvedem do kola.
