Orfeo

Izvor: Викизворник
Orfeo
Pisac: Mavro Vetranović




ORFEO

dođe prid vrata od pakla ištući Euridiču,
žalosno udara u liru govoreći

Vratari od pakla, slišajte tužicu,
   koja me, vaj, prikla ištući družicu
i milu i dragu, srčano ku ljubih,
   rad koe svu snagu i krepos izgubih,
s ljuvena namira zašto mi, vaj, strila 5
   srdačce podira s korinkom od tila
i smrtni nepokoj za da se pripravi
   čemeran život moj da s njome rastavi.
Suzice roneći zatoj sad umiru,
   žalosno zvoneći i plačno u liru 10
jeda mi, vaj, pjesni i grozne suzice
   poderu boljezni i smrtne tužice,
da nebog sadružu moju Euridiču,
   rad koje sad tužu i cvilim i viču,
hodeći mnogo dan od grada do grada 15
   ucviljen i jadan ovakoj do sada.
Vajmeh mi nebore, još sam sve planine
   obišal i gore, polja i ravnine,
i luge zelene i guste dubrave
   rad tuge ljuvene i muke krvave, 20
sve rijeke i vode obidoh ja tužan,
   ucviljen, vaj, hode jaki rob i sužan,
u suzah plovući i u plač krvavi
   ljubovcu zovući, jeda se gdi javi,
nesreća prokleta jeda se naklati, 25
   ter mi ju opeta za ljubav povrati.
Nu ne ktje višnji Bog da se ja utišu,
   tijem civilim ja nebog i gorko uzdišu,
zač veća nije boles, kou 'e Bog sazdal
   nego li ljuven vez odriješit i uzal. 30
Tijem biste vidili, pakljeni vi dusi,
   dubrava gdi cvili i grmje gdi suzi,
satiri i vile gdi bjehu s tugami
   sva lica polile čemerno suzami,
gdi grozno ja cvijeljah po gori zeleni 35
   i od tijela duh dijeljah, nebogu vaj meni.
Kladenci studeni još se tuj mućahu
   kad moj trud ljuveni u pjesni slišahu
i staše sve rike, i teći ne ktiše
   da tužbe velike i moj plač usliše, 40
i zvijeri i ptice još grozno plakahu,
   gdi moe suzice niz obraz kapahu,
zač polih sve pute suzami nebavac
   od muke priljute ucvijeljen udovac,
ter cvilih toliko za žalos ljuvenu 45
   da cvitje razliko i trava povenu,
jezero još svako smuti se u taj čas
   k nebesom tutako kad prostrijeh tužan glas,
pucaše još gora, te žalos ta biše
   serene iz mora gdi nadvor ispliše 50
da mene sadruže u pjesni cvileći
   i sa mnom da tuže boljezan dileći,
svi bozi od zgara da vide i čuju
   ki mi plam dogara i kako tuguju.
Niz obraz, niz moj bil teku mi, vaj, suze, 55
   a srce u sto dil rasta se na kuse,
zašto ga zli nalip gorčiji od jada
   i zlatan ljuven šip objestran propada,
a zatoj ostaju ucvijeljen zadosti
   u tužbi i vaju i gorkoj žalosti. 60
Nu suze prisišu, ter cvilit ne mogu,
   i jedva uzdišu, vajmeh mi nebogu,
zač koga smrt prika pod svoju vlas stavi,
   nije mu najt lika u bilju i travi,
a nigdi razgovor još nijesam ja našal 65
   prid ovi pakljen dvor zato sam sad prišal
da moju nevolju i moj plač slišate,
   zato vas svijeh molju, plačna me tješate,
vrat'te mi opeta ljubovcu, ka tuži,
   nesreća prokleta s kojom me razdruži, 70
molim vas za milos, čin'te toj za mene,
   dajte ju na svitlos iz jame pakljene
sunčana da zraka tužnu je obide
   iz toga pomraka kad nadvor izide,
zašto 'e grehota, zašto nije pravi sud 75
   da takaj ljepota uživa pakljen trud,
zašto Bog ne stvori na svijetu ljepšu stvar
   u polju ni gori, ni u vodi nikadar,
neg je taj gospoja i urez gizdavi
   za kom se svijes moja i pamet zatravi 80
s kojom ja u družbi svu mlados potrajah,
   a sad se u tužbi nebavac s njom rastah,
er mi ju pakljen dvor nebogu posvoji
   u vječni taj ponor da vijekom tuj stoji,
gdi je vječna pomraka i gdi je vječna noć, 85
   sunčana gdi zraka ne more odzgar doć,
a zatoj, molim vas, er vas je moliti,
   ovi moj plačan glas nemojte pobiti,
dajte mi gospoju i krunu svijeh vila,
   neka 'e posvoju, kako 'e i bila. 90
Oh, da se taj milos pakljena ne krati,
   da mi ju na svitlos sunčanu povrati,
kad bude iziti po vašoj milosti,
   neka se nasiti sunčane svitlosti,
neka se našeta rad naše ljubavi 95
   ovamo opeta po cvijetju i travi,
po ravnoj livadi da cvijetje razbira,
   da moj duh nasladi, ki mi smrt podira,
da žive kladence po lugu pohodi,
   krunice i vence da vije po vodi, 100
prislavno da poje po lugu pjesance,
   s vilami tuj stoje da igra u tance,
da moja sva žalos i moje dreselje
   vrati se u rados i rajsko veselje,
da veće takmeno ne predam prid smrti 105
   jak zvijere trapeno prid lovci i hrti.
Zač venu ja tužan i velmi utruđen,
   jaki rob i sužan na zlu smrt osuđen,
ki trepti i preda i stine jaki mraz,
   ter prijeku smrt gleda prid sobom svaki čas, 110
plač, suze i uzdah i ovi gorki jad
   združiti er ne mnjah kako ga združih sad
od pakla za vrati, gdi zovu priku smrt
   da život moj skrati i da me bude strt,
da bi me zabila boljezan prokleta 115
   ka me je sputila od glave do peta
er žudim da pozrim taj ures gizdavi,
   rad koga sad gorim u živoj žeravi,
zač kom bih zapazil tuj diku i slavu,
   plamen bih zagasil i živu žeravu 120
i moj plač i tužbu zabil bih u rane
   da moj duh u družbu s njome se sastane.
Oto ste u pjesni slišali vi sade
   me gorke boljezni i čemer i jade
od pakla za vrati od mene udovca, 125
   da mi se povrati za ljubav ljubovca
zač se jur skončava srdačce u meni
   od truda krvava u želji ljuveni,
najmanji vjetra ćuh er da sad ističe,
   meni bi zanijel duh i s tijelom daleče, 130
zatoj se smilujte, neka plač utažu,
   ljubav mi darujte jaki stvar najdražu.
Ako li vi platu ištete, vaj meni,
   u srebru i zlatu, o dusi pakljeni,
ne može bit plata, pravo se more rit, 135
   od srebra i zlata nikako na saj svit,
zač zlato i blago, gdi se će toj skupit
   kamenje i drago, ke je će odkupit
prislavni taj ures i pozor gizdavi,
   koji sam Bog s nebes na zemlju postavi, 140
ner milos s ljubavi i vaše smiljenje
   da moj plač ustavi i grozno cviljenje.

KRALj PAKLENI

dusim


Darujmo družicu čovjeku mi sade,
   rad koje tužicu oćuti i jade,
žalosno ter civili pojući prid nami 145
   i obraz svoj bili poliva suzami,
i k nam je pristupil u suzah plovući,
   ter ju je iskupil žalosno pojući.
Nu kad ju spravimo na svjetlos da hodi,
   zakon joj stavimo: prije ner se slobodi, 150
ako se obrati opeta nazada,
   neka se ne vrati iz pakla nikada.
Neka se ljubavi i naglo i hrlo
   zakonom postavi uzica na grlo,
ljuveni da znaju, da znaju ljuveni, 155
   kako se vladaju dvorovi pakljeni,
zašto nam nije časno tko ovdi ulazi
   na svjetlos da lasno opeta izlazi.
Nu sad ju odprav'te, slobodna da hodi
   i zakon joj postav'te da se s njim slobodi. 160

DUH

Euridiči


Uresu gizdavi, evo te pakljen dvor
   pod zakon postavi da s njime greš nadvor,
ako se za pleći obrati tva lipos,
   slobodu neć steći izljesti na svitlos.
Tijem veće ne tuži u tužnoj nezgodi, 165
   neg zakon obsluži, slobodna ter hodi,
nu stupaj ne skrati, hrlo se odili
   er tamo za vrati ljubovnik tvoj civili,
i civili i tuži željno bez pokoja
   čim ga prije združi ljubav... taj tvoja, 170
ter tamo razbira ljuvene boljezni
   i nebog umira pojući u pjesni.

EURIDIČE


Čula sam tugljiv glas od moe ljubavi,
   rad koga svaki vlas trepti mi na glavi,
Orfeo gdi cvili i gdi se snebiva, 175
   ter obraz svoj mili suzami poliva,
pakljena er tamnos tako me rascvili
   da tužna ma mlados s drugom se razdili,
nu budi vam hvala i slava velika
   er sam sad poznala što 'e ljubav tolika, 180
koja me nasiti radosti za milos
   da budem iziti iz mraka na svitlos,
zatoj sad ostaju vesela zadosti
   jak da sam u raju u vječnoj sladosti,
neka me moj ljubi, koji je sad mučan, 185
   opet obljubi, kako 'e naučan,
er da me ne bude cvijeleći odkupil,
   vječne bi sve trude i muke oćutil,
trudeći noć i dan nebavac plačući
   jakino crni vran po gorah gračući. 190

DUH

Orfeu


Tuđine, ustavi čemerne suzice,
   rad gorke ljubavi ke roniš niz lice,
ustavi ljuti plač i čemer taj krvav,
   nemoj se veće tač skončavat za ljubav,
ustavi boljezni, ustavi tvoj uzdah 195
   i tužne te pjesni plovući u suzah
zač ti se tva ljubi za ljubav dariva
   koju ti izgubi, i s nami pribiva,
da ti se za milos, tvoja će sad biti,
   sada će na svitlos sunčanu iziti. 200
Sad se će slobodit, tuđine dragi moj,
   i s tobom provodit zaedno život svoj,
a koju s' izgubil, sad je se dobavi
   zač ju je iskupil tvoj ures gizdavi,
pojući u pjesni ter takoj prid nami 205
   od velje boljezni poli se suzami.
Zato 'e pravedno da ti se dariva
   da s tobom zaedno u družbi pribiva.
Nu ako se hodeći taj tvoja gospoja
   obazri za pleći, ne može bit tvoja, 210
ni ć s njome postati, ni vidjet nje dike,
   zašto će ostati u paklu uvike.

ORFEO


Zahvaljam družbi toj, ka me tač nadili
   da veće život moj čemerno ne cvili,
er nebog ovo sad utješen ostah ja 215
   zač me se s tugom jad i čemer ohaja,
vječni mir i pokoj er mislim uživat
   i oni rajski goj s kojijem ću pribivat,
u srcu ki slaču ter mi gre od volje
   jak bijesan da skaču, da splešem sve polje 220
i ovu livadu pojući u pjesni,
   što cvilih u jadu, er zabih boljezni
i tuge ostale i smrtni nepokoj,
   ke bjehu skončale čemeran život moj.

Doće Euridiče do vrata od pakla, obrati se

nazada, duh joj govori


Ne možeš praga prit, o tužna mladosti, 225
   niti nadvor izit iz ove tamnosti,
zašto si zabila zapovijed ti sada,
   ter se si ozrela, hodeći, nazada,
zatoj sad ostani u našoj polači,
   uresu izbrani, er zakon potlači. 230

EURIDIČE


A ja ću željno klet u ovoj državi
   taj zakon vaš proklet i tko ga postavi,
ter mene ustavi, da mi se duh muči
   i s mojom ljubavi sasma me razluči,
ter tamo, jaoh, osta ljubovnik dragi moj 235
   ucviljen zadosta ćuteći nepokoj,
čemerne suzice niz lica roneći,
   ljuvene uzice na grlu noseći,
ter tamo tuj stoje duh mu se podira,
   prijazni rad moje i željno umira. 240
A je li pravedno, pravedno je li toj
   da s kim ja zajedno potrajah život moj
u veljoj ljubavi u veljoj radosti,
   ku sam Bog sastavi od naše mladosti,
neka se, vaj, goji taj ljubav meu nami 245
   a sad nas posvoji zli čemer suzami.
Jaoh, ja sam ostala žalosna zadosti,
   pokli sam upala u vječne tamnosti,
nu pravo ja pravlju, a bozi svi znaju,
   da sebe ne žalju er ovdi ostaju, 250
ner dragoga druga, rad mene ki tuži,
   s kijem žalos i tuga sasma me razdruži,
i javi i u san ter ćuti tuj boles
   za velju prijazan, ka meu nami jes,
er sama huda čes stavi nas pod krilo 255
   ter vječni ljuven vez razmače nemilo,
zatoj bih ja rada da mogu poć nadvor,
   da bi mi nać sada moj dragi razgovor,
neka mu suzice nebogu otiru
   koje mu niz lice iz oči izviru. 260
Zatoj bih prešila i naglo i hrlo
   i njega tješila vazamši za grlo,
zač bih se nadala da svoj plač ustavi
   kad bih ja s njim stala u veljoj ljubavi,
i ne bi, vaj, suzil moj ljubi takmeno 265
   kad bi me poljubil u lice rumeno.
To li bi cvileći s duhom se rastavil
   moj obraz ljubeći, ki je sad potamnil,
ja bih ga uzela neboga na krilo
   i k sebi prižela ljuveno i milo, 270
tere bih tuj stala jak mramor studeni
   čijem bih duh puštala u želji ljuveni,
da oba prika smrt i njega i mene
   u pepel bude strt rad želje ljuvene,
neka se dovika, vjameh mi, govori, 275
   dva druga smrt prika jednaga umori
i u grob postavi jednaga huda čes
   rad velje ljubavi meu njima ka jes.
Zatoj me u polje pustite, vajmeh, sad,
   da vidim gdi kolje Orfea tužan jad, 280
da vidim gdi cvili i žalos razbira,
   gdi s tilom duh dili i željan umira,
jaoh, neka poteku, molim vas rad Boga,
   jeda ga zateku duhata neboga,
duhata i živa, neka ga ljubčica 285
   prislatko celiva u obraz i lica,
a kad ga celunu, ter mi duh nasiti,
   Bogom se ja kunu da se ću vratiti
u vaš dvor opeta da život moj trudi,
   nesreća prokleta, vaj, gdi me osudi. 290

DUH

odgovara


Neka tvoj tamo drug i cvijeli i vene,
   a ti ćeš poć u lug od mrče zelene,
a taj lug zeleni, u dvore u naše,
   gdi stoe ljuveni, ki ljubav poznaše,
tuj ćeš nać kraljice i mnoge gospoje 295
   i ostale djevice u lugu tuj stoje,
kraljeve i bane i rimske ćesare,
   i ljudi neznane, i mlade i stare,
od sunčja istoka deri do zapada,
   što ljubav žestoka njegova i vlada 300
ter je tuj golem stog razlike gospode,
   strelicom ljuven bog kijem srce probode.
Nu hodi k toj družbi, ter s njima boravi,
   ki biše na službi prokletoj ljubavi,
er mlados nu tvoja pokaza biljeg taj, 305
   da s' jedna od broja ki slide ljuven vaj,
tijem već sad ne stoj, brod' se priko rike,
   gdi te će ljuven broj posvojit u vike,
pokli te nevolja opet k nam povrati, .
   naša ćeš ti polja od mrče poznati. 310

Ulazi Euridiče u dvor,

Orfeo govori


          Euridiče moja draga,
             ja se čudim vele tebi,
             vajmeh meni, što te ne bi
             jur se skonča moja snaga.
          Ja te molim rad ljubavi, 315
             zatoj hrli, zatoj preši
             i plačna me sad utješi
             i svijeh tuga ti m' izbavi.
          Er čekanje, vajmeh, tvoje
             moju mlados svu skončava 320
             i trudnu mi smrt zadava,
             ter srdačce cvijeli moje.
          Pokli mi te nadvor daše,
             od tuda se hrlo spravi
             da zahvalim na ljubavi 325
             ki mi ljubav pokazaše.
          Velmi željno zato tužim
             od tužice od ljuvene,
             od tamnice od pakljene
             dokle mi te prije razdružim. 330
          Neka sada ljubav tvoja
             na sunčanu pozri svitlos,
             pokli sada stekoh milos
             da opeta budeš moja,
          da se sada svasma skrate 335
             moje tuge i boljezni
             i jadovne moje pjesni
             da s' u rados sve obrate.
          Jošte ćutim smrtnu ranu,
             neka ti je, vajmeh, znati, 340
             ter ću cvijelit i plakati
             dokoli se s tobom stanu.
          O vratari moji drazi,
             čin'te da se hrlo vrati,
             ne dajte joj mnogo stati 345
             er me ljubav nje porazi.
          Nemojte ju uzdržati,
             zatoj mi se umolite,
             tijekom vrata otvorite
             da se k meni hrlo vrati. 350

DUH


Zaman se veseliš, tužne su potaje,
   er ljubav, ku želiš, u paklu ostaje,
ovdi je ostala pod naše gospostvo
   i toprv poznala sužanstvo i robstvo,
ne može prit praga, tuđine gizdavi, 355
   tva ljubi pridraga, zatoj plač ustavi
i veće ne cvili i veće ne jadaj,
   neg li se odili i njoj se ne nadaj,
zašto će stat s nami gizdave nje dike
   u pakljenoj jami bez konca u vike, 360
nesreća nje huda zašto ju nam vrati
   er jaki sve luda nazad se obrati,
ter stavi u zabit i ludo pogrdi
   naš zakon stanovit, koji kralj potvrdi.

ORFEO


Vaj, što bi ovoj sad, što mi se sad steče, 365
   opet li mene jad i čemer zateče,
vaj, što se obrati nazada ma ljubi,
   ter život moj skrati, a sebe izgubi,
vaj, što se pripravi gospodar taj zlosrd,
   ter ljubav postavi pod zakon toli tvrd! 370
Ne zna li, moj Bože, svaki duh na svijeti
   er ljubav ne može zakona podnijeti,
ljubav nije razložna nit vijekom bit more
   zakonu podložna, svi ljudi govore.
I ljudi govore, da nije taka moć 375
   ljubavi da more posiljem vrha doć,
er mnokrat bijesan lav, kad počne loviti
   prida se za ljubav uzicom voditi,
zašači u blude ter jaki bijesnan brav
   svoju narav zabude zlosrdu za ljubav, 380
a mnokrat rastavi okove gvozdene
   zlosrdom naravi rad želje ljuvene,
bjesneći po gori, počinut ter neće,
   neg dubje sve ori i po tleh razmeće,
ter ljubav razbira i ljuvene sile, 385
   ter nokti podira i korjen i žile.
I zvijeri ostale i nebeske ptice
   potom su poznale ljuvene uzice,
veće ih nijedna stvar protiva naravi
   ne more nikadar razlučit s ljubavi, 390
zač koga uzice sjedine ljuvene,
   velje su tužice kad ljubav pogine,
Tijem pravo ne biješe, nebogu vaj meni,
   ljuven vez da driješe zakoni pakljeni,
kojijem bjeh ja prižet, nu zlotvor pristupi 395
   i zakon taj proklet, ter mi ga razlupi,
zatoj ću dovijeka ucviljen hoditi
   i strijelu bez lijeka u srcu nositi,
ucviljen i mučen čemerno zadosti
   i svasma razlučen od moje radosti, 400
u vječnoj tamnosti koja je ostala,
   a mojoj mladosti tolik trud zadala,
ufanje ter svako svasma sam izgubil,
   veselo i slatko koe sam ja ljubil,
za ko bih dal dušu, vajmeh mi, i tilo, 405
   vaj, da ga sadružu ljuveno i milo,
nu veće nije lijeka da najdem ja pokoj
   ner sama smrt prijeka da uzme život moj.

Dijeli se Orfeo, jedan duh zove Karona


Parune, što s' tamo, što li je žamor taj,
   potež' se ovamo i pridi na ovi kraj, 410
tvoju plav odriješi i vesla pripravi
   i hrlo upreši, ter tamo priplavi
na drugi kraj rike gospoju gizdavu
   i stavi nje dike u našu dubravu
od mrče zelene, da se tuj nastani, 415
   gospoje ljuvene gdi naš dvor sahrani,
zašto je naredno da se utj postavi,
   da tamo zajedno s tom družbom boravi!

Okrete se Karon, duh mu govori


Krmi put od mosta, ne šijaj tu sada,
   neka plav akosta gdi joj se priklada, 420
tamo je dno baše, neće moć uljesti,
   er će plav kraj splaše na malo dno sjesti.

KARON


Smete me kolovrat, voda me obrati,
   ter na mos i na rat ne mogu pristati,
što se prije ne zgodi, ni se će zgoditi, 425
   odkoli ja ovdi počel sam broditi,
ter šijam od muke utruđen zadosti
   i nebog sve ruke ožulih do kosti,
ter tamo od truda ne mogu priti k vam,
   čijem voda sekunda, da plavci krmu dam. 430

DUH


Parune dragi naš, ustavi gorki jad,
   vlada' se, kako znaš, er voda kreši sad,
to li te na ti kraj kolovrat privrže,
   veslom se odpiraj uz rijeku najbrže,
ter takoj po vodi brodi se sve uz kraj, 435
   uz rijeku sve hodi, ter pontu ačefaj,
er ako sad dune od kraja gdi plata,
   pluti će, parune, nasjesti srjed blata,
a zatoj drž' votu i primaj sve u prav,
   neka se u portu sahrani tvoja plav, 440
i tu ju razveži, ali pak nasuči,
   dočijem se pripreši da vihar pomuči,
dočijem se utaži kolovrat s jadovi,
   ki tvrdo sad plaši i mete valovi,
i neka s' bonaca, moj dragi parune, 445
   er voda menaca, da će bit fortune,
a tako ne gini, po rijeci voze sam,
   neg tamo počini, a poslije pridi k nam.

KARON


Ovo se ustavi kolovrat ovamo
   i rijeka upravi, sada ću bit tamo, 450
sada ću pristati utruđen zadosta
   i pratež krcati, ka čeka kraj mosta,
nu ljepos i dika, ka sjedi prid vami
   i slavna prilika sasma me zamami,
zač ures taj prilijep, koji ću krcati, 455
   čine me, kako slijep, da ne umijem primati.

KARON

krca ovdi i govori


Odkud je taj lipos ovdi se stanila,
   ter mi je svu kripos i snagu skratila,
er mi su sve ruke zgrčene ostale
   od truda i muke, jak da su odpale, 460
i tužan vas predam s ljuvena nemira,
   tuj ljepos gdi gledam, gdi suze utira,
čemerno gdi civili, ter s desna i s lijeva
   svoj obraz pribili suzami polijeva.
Tijem plavcu vladati ne mogu ja sada, 465
   ni na mos pristati od tuge i jada,
zač ures nje lijepi i slavna nje dika
   svasma me zaslijepi čemerom bez lika,
zatoj bih rad znati, kako ću prit na mos,
   kako li krcati gizdavu nje mlados 470
er vijekom do danas sve koje pribrodih
   ne vaze meni vlas odkle se porodih
kako taj gospoja, kraj rijeke ka trudi,
   rad ke se svijes moja snebiva i čudi,
a ne vijem koja čes tako ju nadijeli, 475
   ter ovdi prišla jes u paklu da cvijeli.

DUH


Moj stari parune, molim te za ljubav,
   ne čini pobune, akostaj ovdi plav,
iztiha akostaj, ma nu se pripravi
   ter kraju bandu daj iztiha od plavi 480
da plavcom ne mena kolovrat od rike
   čijem krunu svijeh žena i slavne njih dike
u plav se postavi, ter slavan nje ures
   tamo se priplavi, suđena kudi jes.
Nu tamo u plavi kad bude uljesti, 485
   lijepo joj napravi, lijepo ju namjesti,
da joj se ne tumba, čijem rijeku pribrodi,
   i tvoja taj služba u svem joj pogodi.

KARON

Euridiči


Uljezi, gospoje, sa mnom se priplavi,
   a suze te tvoje i tvoj plač ustavi, 490
er vijekom u vijeke, ne ufaj' slobode,
   na drugi kraj rijeke koji se privode,
zatoj te nebogu tej s plačom suzice
   odkupit ne mogu od ove tužice.

EURIDIČE
.

Pokli je toj takoj, brodaru dragi naš, 495
   stavi se, a ne stoj, brodi me, kudi znaš,
na drugi kraj rijeke vodi me na rivu,
   pokli sam u vijeke suđena u gnjivu,
sreći se pridavam, ka me je spravila,
   u ovi pakljen kram ter me je stavila.500

KARON

Euridiči na brodu

Reci mi, gospoje, što se tač snebivaš
   i ličce toj tvoje suzami polivaš,
što li sad rukami zatište obraz svoj,
   ter kako živ kami tuj osta ures tvoj?
Ako se valja plav, ter ćutiš tužicu, 505
   nu na taj banak stav' i priklon' glavicu,
ter tamo gojno stoj i mirno u plavi
   i ovi nepokoj kako znaš probavi,
zašto je običaj tko se sa mnom brodi,
   da pride na on kraj u plavci po vodi. 510
Stvar mu je tugljiva pakljena blatina,
   a plav je škakljiva i smrdi stentina,
pune su lukoće i smrada i gada,
   oplilat se hoće, a opilat nije kada,
er mnoštvo bez broja na saj svijet prihodi, 515
   što sama plav moja na on kraj privodi,
ter obdan i obnoć trud mi je i muka,
   vesaoce er nije moć ostavit iz ruka.
Svaki hip i svaki čas trud mi je nebogu,
   a ovi pakljen jaz ispunit ne mogu 520
brodeći intačno taj mnoštva velika
   jadovno i plačno razlicijeh jezika,
a sama znati mož, gdi tamo na kraju
   od duša velja množ na mostu čekaju,
svi ištu me i zovu, gledaju i strgu 525
   da prije priplavu, da te prije izvrgu,
ter tamo gdi je mos, neka ti je toj znati,
   tužba je i žalos toj mnoštvo čekati,
kad li se štivaju, veće su tužice,
   gdi grozne lijevaju po plavi suzice, 530
i viču iz glasa, a navlaš srjed blata
   izviše gdi pasa uzbude plav krcata,
ter tužbu i jade trudno je slišati
   valovi prik' bande kad počnu lijevati,
a ti sad po tužbe jur nijesi poznala 535
   er sama bez družbe tuj se si krcala.

EURIDIČE

Parune, velju ti, istino neka znaš,
   čemer mi priljuti k tužici prikladaš,
pokli ktje višnji sud i odluka svijeh boga
   da budem vječni trud ponesti neboga, 540
besjedu ostavi, bremena sad ne traj,
   hrlo me priplavi i vozi na on kraj, '
tebi je zadosti zapovijed obslužit,
   a meni s žalosti vječni plač sadružit.
I duh moj sad grozi ćuteći svaki vaj, 545
   hrlo me tijem vozi, hrlo me iskrcaj.

Iskrcav Karon u lug od mrče, govori

Kamo se vi djeste, gospoje ljuvene,
   nu malo izljeste iz moče zelene,
a navlaš, Elena, tvoj obraz pomoli
   iz luga zelena i ures oholi, 550
da vidiš ljepšu stvar neg li sam u vijeke
   pribrodil ikadar na ovi kraj rijeke
po mojoj kreposti u plavci što vožu,
   jedinom ljeposti da vaš lug umnožu.
Ma nu se ja boju zač mogu poznati 555
   da s vami u goju trudno će tuj stati,
zač vam će slomiti ljuvenu svu kripos
   i sve će dobiti uresom nje lipos.
Zato ju združite i mirno i gojno
   i lijepo služite, zašto je dostojno, 560
neka se sadruži nje ures ljuveni
   i da ju svak služi u mrči zeleni,
pokli je pravedno i sreća hoće toj
   da s vami zaedno provodi nepokoj,
nu tamo gazite, molim vas, na pospijeh, 565
   ter mjesto nađite da stoji vrhu svijeh.

Iziđoše djevice iz luga, kantaju

          Ovdi priti ne branimo
             ki zahode u ljubavi,
             neg li mjesto svijem hranimo
             plemenito u dubravi, 570
          u mrčici u zeleni,
             zač su bozi toj sudili,
             u tužici u ljuveni
             ki su tamo potrudili,
          na ove kraje da se brode, 575
             da ovamo svi ostaju,
             da se s nami svi nahode
             i da s nami tužbu traju.
          Euridiče, zatoj sada
             ustavi se, a ne cvili, 580
             zač se takoj svim priklada
             tko se tamo s dušom dili,
          navlaš drazi i ljuveni,
             ki ljuvene slijede dike,
             u mrčici u zeleni 585
             da borave po sve vike.

Priđe Euridiče k njima i govori

Svi ki ste u lugu ovomuj ostali
   i žalos i tugu ljuvenu poznali,
mene Euridiču slišajte svi sada,
   gdi cvilim i viču gorčije od jada
srjed luga zelena er me tač prostrijeli
   strelica ljuvena, ter duh moj rascvijeli,
rasrčbom od Boga ter sam ucvijeljena
   plačna i neboga s drugom razdijeljena
u oni ...




Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mavro Vetranović, umro 1576, pre 448 godina.