"O vesela mâ diklice,
s ke se život moj zamrsi,
ljuveno ti tvoje lice,
snježane su tvoje prsi.
Ah, tako ti pram zlaćeni
uvijek svijetao tako bio
i tako ti cvijet rumeni
usred usti sveđ captio!
Nemo' meni zabraniti
po sve danke ljepos tvoja
što ikada požuditi
bude željna duša moja.
Pače vazda pokloni mi
sve ljuveno sladko blago,
neka mlados moja primi
sve što je milo, sve što je drago.
Veseo pogled, svijetle oči
kaži u doba meni svaka
da me sunce od istoči
ja uživam bez oblaka.
Da se budem ogledati
ja u momu u sunačcu,
i da vidiš sebe sjati
kroz me oči u srdačcu."
Ljubmir, pastir drag i mili,
ovu pjesan začinjaše
sramežljivoj svojoj vili
u skutu ga ka držaše.