Mlađahna vil moja sveđ mene prikara
er ljubim još ju ja, sudeć me za stara.
Nu prav sud nije toj er staros ne čine
ni dunu oganj moj me bijele sjedine.
Er kô sred pepela žerava taji se,
obličja sred bijela mâ ljubav hrani se.
Ja sam prem ko gora izmeće koja plam
zasve da izdvora pokriva snijeg ju sam.
Ljuven sam bio mlad i ljuven po sve dni,
ljuven sam eto i sad star vitez hrabreni.
Nemoj, mâ ljubljena, da ti sam nemio
što si ti rumena, a što sam ja bio.
Er drag je vjenčac svit u ki se sjedini
ružice rumen cvit s snježanijem čemini.
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivan Bunić Vučić, umro 1658, pre 366 godina.
