Medan i Radat
| Medan i Radat Писац: Иван Бунић Вучић |
Medan i Radat
Medan:
Moj stari Radate i druže davnji moj,
svud pitah ja za te, - jesi li ti mi toj?
Eto si bio vas, a rumen biješe prije,
i uzras i obraz staros nam prikrije.
Radat:
Medane moj mili, eto smo mi sijedi,
djeca smo prije bili, oba smo sad djedi.
U nas se dogodi gonetka od zvijeri,
ka s nogam uzhodi s četverim, s dvjema, s tri.
Jer djeca najprije s četiri lazismo,
pak mlaci na dvije, sad se opet zgrbismo,
ter štapak imamo za treću sad nogu,
kojijem se štapamo, hvala u svem bud' Bogu.
Medan:
Ništa se ti ne haj, ni malo ne mari,
ni se zloj volji daj što sa mnom ostari;
jer staros ugrabi snagu nam od tijela,
nu nam svijes ne slabi, pamet nam jes cijela;
manje u nas jakosti, manje je obijesti,
veće je mudrosti, veće je i svijesti;
u nas krv već ne vri, nas vjetar ne vije,
a razum naš uzri, koji dar Božji je,
ki snagu da volu i lavu i biku,
i perja sokolu i znan'je čoviku.
Radat:
To je prava istina, nu je opak sada svijet,
pođ' pitaj ti sina, što ti će na toj rijet.
Djeca ka vonjaju majčinijem još mlijekom,
čine se da znaju nad starijem čovjekom.
Mene mâ nevjesta jutroska prikori:
Kreni se tuj s mjesta, pođ' teži i ori,
ili umri i pođ' tja, za te se ne mari,
kašljat nam dodija, grbava zlostari!
Medan:
O starci čestiti ki biste rođeni
kad biješe na sviti prvi vijek zlaćeni!
Ne zna se kralj ni car, ni ime od bana,
nego bi gospodar najstariji od stana.
Zakona tad ne bi opake ki pravi,
neg samo zgar s nebi ki se da s naravi.
Narodi veseli, nije čudo da tijekom
vami su provreli kladenci svi mlijekom.
Nije čudo da vam, ki služiste taki red,
u gori dub svaki izvira slatki med,
da vječno prolitje bez mrazne vik zime
davaše vam cvitje u svako prem brime.
Ne ima strah tada, u doba taj stara,
ni pastijer ni stada od vuka gusara.
Čelozob ne bi tad, pomne se tijem pčele,
kušajuć općen sklad, rojahu vesele.
Zmije tad ne biješe ka ljuto sad peca,
a pored vidješe i hrta i zeca;
bi vjera uzdana, a u svem pravi sud,
a pitje i hrana svijem voda i želud.
Paka se saznaše od grla sve slasti
za kojijem nastaše starijema zle časti.
Izide s ovoga svaki grijeh i zloba
da oca sin svoga zatjera put groba.
Slijediše hudu ćud opaštva najhuđa:
privara, grabša i blud i želja od tuđa.
Otada unaprijed zlo svako domori,
zô je pradjed, gori djed, gori otac, sin gori.
Tim sa mnom proplači i viđ' kô svijet vara,
i kô se opači, koliko već stara.
Radat:
Ne veće naprijeda! A kô ću stat muče,
od muke i jeda srce mi sad puče.
Gore se ne more, nu čekam lele i vaj
i od zla zlo gore na novi naraštaj.
U mlada svâ ljeta u pustoš kô rasti
i neće čut svjeta, a starijeh ne časti,
kako sud raznat će, istinu i pravu,
kô li umjet vladat će rodnu ovu državu?
Koje brijeme jes za rijez, za sjetvu i za sad,
za prisad, za sjeć lijes, za rasklad i rasad?
Pčele se kad roje i staju kad stada,
mjesec star za što je, što li je za mlada?
Koje bil'je i trava imaju se za lijeka,
ka li je nezdrava i u njoj smrt prijeka?
Biljezi koji su dobre i zle godine,
kad dobri daždi su, kad dobre vedrine?
Nevoljne namjere stada koje upasti
bude u tej pastijere ki će sve razpasti.
Medan:
Jeda Bog bolje da nego mi slutimo,
mi starci prem vazda prednji vijek hvalimo.
A da ide nazada svijet u sva godišta,
zginuo bi dosada i došo na ništa.
Tijem pravo rijet ću ja, sila je pravo rijet,
bježimo svijeta tja, to i bježi od nas svijet.
Mladi su nam krivi, a budu i pravi,
što smo mi karljivi, grizeći, drnjkavi.
Radat:
To je tako, da se od nas koji god pomladi,
bio bi u čin vas sadanji kô mladi.
Jer mlados s mladosti trijebi je bude proć,
a staros s starosti, ka ista jes nemoć.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Иван Бунић Вучић, умро 1658, пре 366 година.
|