Ide Mare na vodicu,
za njom Ivo na konjiću,
Ivo Maru dozivajo:
»Dočekaj me, dušo Mare!«
Mare Ivu govorila: 5
»Ne mogu te čeka’, Ivo,
u dvoru mi devet braće,
devet braće sve zlatara,
pa mi treba voda hladna.
Nego doji do večere, 10
nać ćeš dvore pritvorene,
a pendžere prislonjene.«
Mari Ivo govorio:
»Pričekaj me, dušo Mare,
da ti tvrde vjere daden!« 15
Mare Iva pričekala,
Mare Ivu vjeru dala,
desnom rukom priko mača,
da ga ne će privariti,
ni on Maru ostaviti. 20
Mare poje dvoru doma.
Ne ide Ivo prvi večer
mlade svoje u đevojke,
nego poje drugi večer;
drago mu se rasrdilo, 25
bijele dvore zatvorilo.
U dvoru jon cinbr udara,
a pod cinbron kolo igra,
u tem kolu lijepa Mare
i njezine devet braće. 30
Ivo stane na razmišlje
dvoru vratit oli će se,
oli Mari aviz dati.
Poje Ivo u đardine,
udre nogon u bosije, 35
razvonja se rambosije
po Marinu bijelu dvoru;
to ne ćuje lijepa Mare,
neg Marine devet braće,
sestri svojon govorilo: 40
»Mare lijepa, sestro naša,
oli ne znaš, ol ne haješ,
gusar ti je u cvijećima,
pa ti lomi rambosije!«
Mare braći govorila: 45
»Nije gusar, braćo moja,
nego Ivo drago moje;
na vodici kad san bila,
ja san njemu vjeru dala
da ga ne ću ostaviti, 50
ni on mene prevariti.
Braćo moja, poskočite,
pa mu dvore otvorite!«
