Pređi na sadržaj

Mala Maleševka

Izvor: Викизворник

* * *


Mala Maleševka

Tužna šeće mala Maleševka,
Grozne suze niz lice prol'jeva.
Al je pita Maleš-gospodaru:
„Što je tebi, mala Maleševko,
Pa ti roniš suze niz obraze?" 5
Odgovara mala Maleševka:
„Oj Malešu, Sunce ogrijano!
Kad me pitaš, pravo ću ti kazat.
Evo danas devet godin' dana
I desete četiri mjeseca, 10
Kako si me isprosio mladu,
Isprosio i dvoru doveo,
Stare majke još vidjela n'jesam!"
Al govori Maleš-gospodaru:
„Preži konje u lake intove, 15
Pa ti idi za devet konaka;
Ti otiđi, al i natrag dođi!"
To je mlada jedva dočekala.
Pa doziva svoga vjernog slugu:
„Golubane, moj vijerni slugo! 20
Preži konje u lake intove.
Pa me vozi mojoj staroj majci.
Da je vidim za devet godina!"
A kad pošla s Bogom polaziti,
Pozdravlja se sa djecicom milom: 25
„Zbogom stojte, moja djeco draga!
Ali doći, al više ne doci." —
Onda seda u lake intove.
Kad je došla do prvog konaka,
Prvo ju je sastignulo pismo: 35
„Vrat' se natrag, mala Maleševko!
Umrla ti sva četiri sina!"
Al govori mala Maleševka,
„Kad sam pošla, ne ću da se vratim,
Dok ne vidim svoje stare majke." 35
Kad je došla do drugog konaka,
Drugo ju je sastignulo pismo:
„Vrat' se natrag, mala Maleševko!
Umrle ti sve četiri kćeri."
Al govori mala Maleševka: 40
„Kad sam pošla, ne ću da se vratim,
Dok ne vidim svoje stare majke."
Kad je došla do trećeg konaka,
Treće ju je sastignulo pismo:
„Vrat' se natrag, mala Maleševko! 45
Umro ti je Maleš-gospodaru."
Tad zaplaka mala Maleševka:
„Jao, moji dvori ponositi,
Gdje u vama nigdje nikog nemam!"
Pa se vraća tragu unatrage. 50
Kad je došla dvoru bijelome,
Al u dvoru do devet grobova.
Zakukala mala Maleševka,
Zakukala kao kukavica:
„Jao, moji dvori ponositi, 55
Gdje u vama nigdje nikog nemam!
Oj sinovi, sivi sokolovi;
Kad letiste, kad zemlji padoste?
Jao, kćeri, rumene ružice;
Kad cvatoste, kad li opadoste? 60
Oj Malešu, Sunce ogrijano;
Kad izađe, kad za goru zadje?"
I l'jepo ih mlada saranila,
Saranila u devet grobova;
Pometala jedno kraj drugoga. 65
Kroz zemlju im ruke sastavila,
I u ruke rumene jabuke.
Onda siđe vodi niz bregove,
Ona skače u vodicu ladnu:
„Tija vodo, primi moje t'jelo! 70
Višnji Bogo, primi moju dušu!
Što će glava, kad uzglavlja nema,
Što li ljuba bez svog gospodara?"

M. Svirac, br. 1.
Iz virovitičke županije.

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg


Референце

Извор

Hrvatske narodne pjesme, knjiga šesta, skupila i izdala Matica hrvatska. Odio drugi, Ženske pjesme, sveska druga, Pričalice i lakrdije, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, izdanje "Matice hrvatske", Tisak dioničke tiskare, 1914. str. 16-18.