Ljepoto svijeh gospoj, o džilju pribijeli,
tko toli ures tvoj jadovno rascvijeli;
u kom je sva dika i razum sve slave
oda svijeh vladika od rimske države?
Čini te nu takoj stril gorke ljubavi
združiti nepokoj i čemer krvavi,
radosti tvoje tač Kupido ter skrati
i tvoje sve u plač vesel'je obrati;
er tebe ne može prihinit po sebi,
ner druzijeh primože da dadu smrt tebi;
ter tako odluči, da tebe s ljepotom
prem svasma razluči i s tvojijem životom;
jad čemer i nalijep ter ti da bez lijeka,
da ures tvoj prilijep potlači smrt prijeka.
A ti se s' gospoje hrabreno branila
i počten'je tvoje ranicom shranila.
Ranjena zač se ti i tvoja sva dika
osvete nasiti od tvoga krvnika,
osvete rad koje pravo se može rijet
slave se te tvoje napuni vas saj svijet;
mnozijem da s' prilika počtena i slavna,
po vas vijek do vijeka gospoje izbrana.
Ar sama ti voli prije reda umrijeti,
s prijekora nego li u dugo živjeti,
neka svak govori: ostavi počten glas
taj, ka se umori za shranit svoju čas.
A on tko bi uzrok, da zadaš smrt sebi,
vječni je sam prijekor ostavi[l] po sebi,
u vijeke po vijek vas neka se može reć,
s prijekora da će glas onomuj vazda teć,
bezredno gospoju ki čini na svijeti
proliti krv svoju, da bude umrijeti
od tuge i jada, pustivši plačan glas
ter sebi smrt zada za shranit svoju čas;
da nitkor na svijeti u nijednoj državi
ne može njoj rijeti: da je sluga ljubavi.
Er da se bude tač ljubavi pridala,
vaj, ne bi vazam mač smrt sebi sazdala.
Za tolik nepokoj tijem sebe prisudi
prikratit život svoj, da veće ne trudi.
A zašto moj bože, ner samo na svijeti
ljudskoga ne može prijekora podnijeti!
Meju sve ostalo neka je život svoj
vjekušte zrcalo po svijeti svijeh gospoj.
A za toj, a za toj, vašu čas branite
i u časti život svoj počteno shranite;
zač pravo mogu rijet, što mudri govore,
počten glas vas saj svijet da platit ne more.
Er sve toj poznava, tko tako razbira,
počten glas i slava da nigdar ne umira;
blaženstvo zač se toj na svijeti dobude,
tko shrani život svoj, splesavši sve blude;
er prave: počten glas bolje je dobiti,
nego li zlatan pas s prijekorom nositi.
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 448 година.
