Zornislava:
Vedri kralju, koga slava
po svemu se svijetu časti,
koga ugarskijeh čas država 100
poklanja se vedroj vlasti.
Kralju i druže moj ljubjeni,
kijem se dičim vele veće
neg podložna da su meni
sva kraljestva, carstva i sreće,
Od kadar smo ljeta davnijeh 105
izgubili jedinoga
sred privara prem izdavnijeh
sinka, ufanje carstva moga,
Koga noćno guša kleta,
budi silnik nesmiljeni, 110
u kolijevci još djeteta
nevidjeno nam zaplijeni,
Cijele noći jošter tužna
mirno zaspat ja ne mogu,
neg žalosna veomi, i tužna 115
sveđer ćutim boles mnogu.
Branimir:
Na isti način boli trudne,
plač, i žalos, nemir ljuti,
ma kraljice u noć i u dne
mê smućeno srce ćuti. 120
Zornislava:
Nu san noćas ki sam snjela
tako utješi moju mlados,
da ne mogu neg vesela
nevidjenu ćutjet rados.
Branimir:
San je većkrat iznositi 125
od istine biljeg pravi,
tim noćašni san čestiti
ma ljubjena meni objavi.
Zornislava:
Prem kad zora dan rodjaše
veselija nego ikada, 130
sunce a veće istjecaše
za obratit se put zapada,
Noćne tmine bješe svuda
zorna zraka izagnala,
a daleko od svijeh truda 135
ja san tihi bjeh zaspala,
Eto u snu inostranu
k meni vidim it priliku
gdi u svîh činijeh izabranu
i kraljevsku nosi sliku. 140
Svijetla kruna vedro čelo
pribogatijem darim resi,
a služahu nju veselo
znanje, sreća i udesi.
U oklopju zatvorena 145
slavna mlaca š njom držaše,
kaciga mu pozlaćena
svijetle prame pokrivaše.
U svem mi se gledat čini
priveselo svijetlo lice, 150
i neumrli zrak istini
od razumne Snježanice,
Snježnanice, mnoge grade
u sjeveru kâ kraljuje,
i za našu slavu sade 155
mnoga čuda sad djeluje,
I krepostim neizrečenijem
po svemu se svijetu slavi
i razumongi svim zamjernijem
jur gospodi i naravi,[1] 160
Kâ kroz znanje svoje tvori
nevidjena prije čudesa,
siluje sebi još da dvori[2]
sunce, zvijezde i nebesa.
Ona od naše srećne vjere 165
prvi je uzrok njekad bila,
i š nje srećne svim namjere
mene 'e s tobom sadružila.
Za ruku me ona uhiti
i u način blag zadosti 170
uze ovako govoriti
s mnogom željom i radosti.
Ah razvedri plačno lice,
draga kćerce Zornislava,
ne poznaš li mâ kraljice 175
tvoga sinka Vladislava?
Tvoga sinka, tvû požudu,
tvoj ljubjeni porod mili,
koga odavna smrt prihudu
žestoko ste vi cvilili 180
Danaska ćeš hrabrenoga
s dobrom česti, kćerce mila,
ti vesela sinka tvoga
uživati posred krila.
Na tijeh riječi glas pridragi 185
sva gorućoj u ljubavi,
htjeh zagrlit porod dragi,
ali u čas me san ostavi.
Branimir:
U isto doba mâ ljubjena
san sam isti ja vidio 190
i odavna izgubjena
sinka u snu zamjerio.
Ah da istina ovo bude,
drag životu moj čestiti,
naše bi se sve požude 195
prem čestite mogle riti.
Nu sadar je moja žeja,
naše kćerce, кô žudimo,
neizmjernoga sred veselja
danas vjeru da svršimo. 200
Ljubimiru slavnom veće
dragu kćercu mi Ljubicu
za početak kobne sreće
damo za svû vjerenicu
Koga zasve meni nije 205
vedro pleme još očito,
veoma ugodan zet meni je
za hrabrenstvo plemenito.
U njem čekam vječne časti
od rodjenja vidjet moga 210
i uživat s vječnom vlasti
uzvišenje carstva ovoga
Er nadasve nakon mene
kraljevina ova izbrana
od moguće i hrabrene 215
ruke hoće bit vladana.
Zornislava:
Veoma lijepo djelovati
ti si, o kralju, namislio,
što si kćercu slavnom dati
Ljubimiru odredio, 220
Koga zasve glas čestiti
vik pod suncem ne zapada
neg u hvali vječnoj liti[3]
od istoka do zapada.
On od smrti tebe prîke, 225
svijetli kralju, oslobodi,
on sve naše odmetnike
posred boja satro je odi. [4]
Er da vitez jošter bojni
od kralja se nije rodio, 230
slavnijem djelim svîm dostojni
kraljević se učinio.
Kraljevskoga od plemena
zasve vječna leti slava,
svijetlo pleme neizrečena 235
čas je i hvala krepos prava.
Branimir:
Dobro veliš, mâ ljubjena,
zaludu je kralj se zvati,
a sred srca ponižena
ne umjet puke svê vladati. 240
Zornislava:
Još ćeš s ovom srećnom vjerom,
svijetli kralju, izgled dati
da s čestitom svak namjerom
viteški će djelovati.
Nije što jače na kreposna[5] 245
i na vrijedna nuka djela,
neg kad mlados ufa i zna
platu naći vrijednijeh djela.
Tim vlas tvoja, što Ljubicu
Ljubimiru dati odredi 250
za ljubjenu vjerenicu,
put izvrstan veoma slijedi.
Tim, moj dragi, ne krati se
sred pokoja i sred mira
neka danas dovrši se 255
pričestita ova vira,
S kê će slava neizrečena
od imena ostat tvoga,
sama krepos da 'e hvaljena
sred kraljestva ugarskoga. 260
Branimir:
Još da lijepoj i Danici,
dragoj kćerci brata moga,
nađem svijetlom djevojčici[6]
vjerenika hrabrenoga,
Vjerenika slavna, komu 265
hrvatska se kruna hrani,
a u nje licu sja dragomu
svijeh lijepostl zrak izbrani,
Potpuno bih, mâ ljubjena,
ja veseo tadar bio, 270
i slavu bih moga imena
tezijem vjeram uzvisio.
