Ljubdrag i Radmio
| Ljubdrag i Radmio Писац: Иван Бунић Вучић |
Ljubdrag i Radmio
Moj dragi Radmile, srcem te svim molju,
pusti već tej cvile, pusti tuj zlu volju.
Ohaj se Zagorke, u vilah nije vjere,
vile su sve gorke, puste im namjere;
svaka je prokleta i s ćudi opakom,
vrati se opeta, vrzi ju zlom mrakom.
Radmio:
Ljubdraže moj verni, pokonje u brime
već meni živjet nî, umrijeti pusti me!
Kad neće vil moja smilit se na živa,
tot kriv sam njojzi ja, sudi me za kriva.
Nu prije neg budu umrijet, nje ljepos jedina
jeda mi bude rijet ka je mâ krivina;
il poznav istinu, nad mrtvijem procvili
rekši: prav poginu moj verni i mili.
Ljubdrag:
Tužan ti je razgovor, nesrećni moj mlače,
što će bit nje govor, što te ona proplače.
More ore, sije žale, a hita vjetar plah
ufan'ja i hvale ko stavlja u ženah.
Žena je zle ćudi, krepka stat ne može,
ljudi su prem ludi ki se njoj podlože.
Vijenac se njoj vije, i tad se oholi
čovjeka kad zbije i kad mu odoli.
Ter ka se porodi za služit čovjeka,
hoće da gospodi vrh njega dovijeka.
Bjeguća i plaha za biljeg harača
hoće od nas uzdaha i cvila i plača.
Radmio:
Ako uzdah, plač i cvil harač su ugodni,
srećna je moja vil, srećnije druge nî.
Pokli sam tolikoj, a s rajske nje dike,
stratio da nije broj znati mi u vike,
kroz uzdah gorući, kroz grozne me suze
ni se ona savrući, ni oganj moj zdunu se.
Moj život svršen sam, na ki ona sveđ mrzi,
udunut moj će plam, svrućiće nje prsi.
Ljubdrag:
Srce mi ujeda, pastiru izbrani,
tva tužna besjeda i dušu obrani.
Čuj svjeta čuj moga, grijeh to je najveći
sebe strt istoga za inijeh htjet steći.
Tko putem mrak ljubi, prem lasno može zać,
a tko sebe izgubi, mučno će druzijeh nać.
Ne daj se, ne daj se usionoj ljubavi,
negli nje ohaj se, negli ju ostavi.
Kô slana zeleni, a zrelu žitu daž,
cvijetu mraz ledeni, ljubav je poraz naš.
Pojatam, stajami nije protiv toli vuk,
protiv je kô nami ljubavi stril i luk.
Ako ona slijepa je, kô da te provede?
Ako ona gola je, čijem da te odjede?
Ako ona dijete je, kô da ti svjeta da?
Luk s strijelam u nje je, čijem da te izvida?
Na svako zlo će te slijep vodac dovesti,
svakomu je od štete, vrzi ju zlom česti.
Mlad se š nje izgubi, a stari zaludi,
tijem veće ne ljubi kadgod se probudi.
Razumni svi vele vapijući u vas glas:
vaj tomu i lele ko se da njoj u vlas!
U njoj je svaki jad i zlo u njoj svako jes:
trud, plač, mraz, led, glad, grad, bič, jed, smrt, grom i trijes.
Radmio:
Ljubav mi ukaza mlađahne u me dni
usred nje obraza slatki raj ljuveni,
nu brzo poznah sam da su nje pozori
ne raj, neg pakljen plam kijem srce me zgori.
Tijem za moj plač i vaj mâ mlados nevide,
čijem scijeni iznać raj, u pako, jaoh, side.
Ljubdrag:
Ta je ćud ljubavi, ona tijem varkami
božanstvo sve slavi gospodeć nad nami.
Prostrana vrata dvor ima ona za uljesti,
proz koja pak nadvor ne možeš izljesti.
Sprva ti poda med i ine sladosti,
za pak ti podvrć jed, otrov i gorkosti.
Nudi te prije cvijetjem, a u njem zmija je,
nudi te proljetjem, sred njega zima je;
u blagoj besjedi razbludne od vile
smrt nami odredi naoštreć sve strile.
Pogledom vedrime srce nam užeže,
a pramom zlatnime zamrsi i sveže.
Svačija bud' odluka čuvat se zaprve
napeta od luka vesele obrve.
Svak bježi, bježi svak od blage ljepote,
samo oči jedan zrak dušu ti lasno ote.
Nu ako te obrani, ne boluj vas svoj vijek,
er novoj tvoj rani ončas ćeš naći lijek.
Nu dugo ne čeka' da te ona pohara,
mučno je nać lijeka rani ka se ustara.
Radmio: Samo lijek ljubljeni meni je mâ mila,
ka dava smrt meni što bi me liječila.
Mâ vernos htjela je srećni koji uzdar,
nu mi i smrt mila je, pokli mi nje je dar.
Svršite, svršite, nesrećna mâ lita,
darom se dičite, lijek se ini ne pita.
Veselo umrijeti mlađahnu meni je,
drugoga na svijeti lijeka mi, jaoh, nije.
Ljubdrag: Ufan'ja ne gubi ni umri kroz ljubav,
neg veće ne ljubi, tot ončas ti si zdrav.
San i las rađa obijes, a obijes ljuvezan,
ljuvezan pak nesvijes da mrziš sebe i stan.
Nu za trud prioni, kunem se tebi ja,
las i san odgoni, ljubav će uteć tja.
Ispraznos nju vriježi, pićom cti i zene,
od truda sveđ bježi, u tegu povene.
Po praznoj pameti, bez misli koja je,
opći ona letjeti i držat sve staje.
Korijepi znoj i pot zaludnju tuj travu,
kô ralo zli troskot i štetnu koštravu.
Radmio:
U srcu i nemoć i draga meni je,
ako njih izet hoć, srce izet trijebi je.
Nije lijeka moj rani, umrijet mi je najdraže,
tim zbogom ostani, moj dragi Ljubdraže.
Ljubdrag: Ustav' se, ustavi i bolje promisli,
Višnji ti objavi da pustiš zle misli.
Ka koga nesvijesna učini, sad svak znaj,
za pusta obijesna i š njom zla običaj.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Иван Бунић Вучић, умро 1658, пре 366 година.
|