Ljepahna ti ve mi si,
diklice moja mila,
srdačce moje ti si
ljepostim tvom zanila;
a ne znaš da je tvoje
ranjeno srce moje.
Ures ga tvoj izrani
i riječca razbluđena,
i pogled drag sunčani,
i ustca primedena,
ka u ljuvenom vaju
ružicu dobivaju.
Nu da su vik blažene
priljute rane moje
ako će izliječene
s tebe bit, mâ gospoje,
ako ures tvoj pomili
vernoga da ne cvili.
Ah, čini da uživa
vesele oči i mile,
ah, čini da celiva
usti ke srca dile,
da grli vrat pribili
ki mu mladu omili.
Neka se, jaoh, pobludi
mlađahan u tvom krilu
ter bude u razbludi
ružicu ubrat bilu
i cvijetje drago i milo
koje ga jes zanilo.
