Kad godir mjesto ja spomenem i vrime

Izvor: Викизворник
Što se tač nemila ponosiš od mene
Писац: Динко Златарић





PJESAN XI.


   Kad godir mjesto ja spomenem i vrime,
kad najprije vil moja ljuveno rani me,
   s tolikom radosti u srcu mom budem,
da svake gorkosti od svijeta zabudem,
   pače se uzvisina toliko u sebi 5
u taj čas, da se mnim u višrijih na nebi,
   videć da naučihi srid slavne dubrave
u kojoj rođen bih, što je put od slave.
   I rečem: „O misto blaženo na saj svit,
ništor vik nečisto ne moglo k tebi prit, 10
   neg svitlo sunce zgar i hladak primili
svaku ti vazda har ku želiš tvorili,
   i vode nebesne i oblak mili uz toj
gojili t' uresne zeleni i plod tvoj!"
   Toj rekši, slidim pak: „O vrijeme naredno, 15
ne stri ti spominak zabitje vik nijedno!
   Ja se onda promijenih: što ljubih, sad mržu;
i velmi što scijenih, za ništor prem držu."




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Златарић, умро 1613, пре 411 година.