Iz oči od vile ka ljubko tancaše
Ljubav lûk i strile proć meni metaše,
i tač me raždeže, nastrilja i smuti,
da me smrt doseže u muci priljuti.
Čim srce s tej rati topi se i prži, 5
svaka se moć skrati, ka život uzdrži.
Veće duh u taj čas iđaše iz tila,
kad se ču sladak glas, gdi spivat sta vila.
Onijem se zabavi, oćutiv tuj slados
ka nova postavi u nj kripos i rados. 10
Iz prsi ne pođe; živ sam lje, ako lik
s milosti ne dođe, neće dug bit moj vik.
Po sebi dano nî svim ranam zacijelit,
a oganj sveđ čini u pepel srce it.
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XXI, Djela Dominika Zlatarića, str. 242-243.
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Златарић, умро 1613, пре 411 година.