I mogla si, moja mila,
ti ikada posumnjiti
da će činit druga vila
vik mi tebe ostaviti?
Odkud huda bi namjera,
ka laživi glas donije,
da velika moja vjera
stavna kô bi veće nije?
Da li scijeni pamet moja
da je vele nekrepčija
neg na dubu tanka hvoja
kojom svaki vjetar vija?
Da li sva mâ mlada lita,
na tvoj službi provedena,
ne činiše temeljita
da si u vjeri, mâ ljubljena?
Nu kad suze i uzdasi
ne bijehu ti svjedok pravi
da se lasno tač ne gasi
slatki oganj me ljubavi,
srce moje ti otvori
ter će naći ljepos tvoja
gdi u živom ognju gori
s tebe same, lijepa moja.
Naćeš ljubav za svu diku
zlatnom strijelom gdi udjelja
slatku i dragu tvu priliku,
platu obilnu mojijeh želja.
Prva uza, mâ jedina,
bila mi je tva ljepota,
bit mi će ista, a ne ina,
do skončan'ja od života.
Tebe ja sam obljubio
prije neg znah ljubav što je
i tebi se zavjerio
u mlađahne danke moje.
Zato, mila mâ ljubavi,
pusti, pusti misli hude
i zlom mrakom sumnje ostavi
koje mlados tvoju trude.
Mâ pjesance, sada pođi,
najbrže se već uputi
prem sumnjivoj môj gospođi
koja s mene boles ćuti.
Zakuni joj se moja vira
da je čista kô se prosi
prem kô ruka nje od lira
ali zlato od nje kosi.
