I Na gozbi mrtvih kraljeva (Druga varijanta)

Izvor: Викизворник
Na gozbi mrtvih kraljeva (Druga varijanta)
Pisac: Milutin Bojić




[Druga varijanta]

Dočekali su u crnom veluru
Sumorni i svečani
Nesrećnu decu, blatavu, suru
Na širokoj poljani.

I stoje sede starine i muče
I samo suze rone,
A vetar vrišti, jesen tuče,
Oblačine se gone.

I stoji Gospodar, i zakonik stari
Sumorno pretura, da ne vrisne zgromljen;
Junak bajke žustro Šarina timari
A Sveti knez muklo gleda mač svoj slomljen.

U kitnjastom ruvu zavojevač smeli
I strasni nasladnik najdražih ramena,
Zbunjen čupa kose a niz obraz sveli
Klize suze kao opelo vremena.

Sa užarenim železom, pun gneva,
Odlučni župan vrela klešta steže
I sluša vetar kako muklo[...]
I jauk drevnim klancem se razleže,

A pokraj njega bled, pun strave,
Praunuk, čedo silnog cara,
Gleda gde vali polja plave
I teških lesa bije para.

S knjigom u ruci luta Visoki despot mladi,
A sedi naslednik mu kô bezlist stari dub
Neimar teškim maljem spasenja kotve gradi
A heroj Crnomenski kô spaljen strči stub,

I cela sumorna povorka viteza
Okružena svitom svih vekova sjaja
Gleda sablje svoje otupela reza,
Dok s litica drevni vas pogon se zbraja.

I sruči se vihor s treskom
U dubine
I zadrhta sunce bleskom
Vrh planine,

I dva se davna roda,
I dva se davna raznostrana veka,
Dva rasna hoda,
Posred planine, posred gora smreka,

Sretoše mračni, očajni i tmuli,
Jer kob u duše njine sumnju uli
I oni staše jedan prema drugom
Dva veka strana,

Dve vojske strane,
Stoje u mučanju dugom
I svakog tišti rana,
U svakog čeka bes da plane,
Stoje mučaljivi, nemi, mrki
I ćute,
Igraju licem osmesi grki,
Teku minute.

I tada bez reči, bez kreta
Dva strana, dva čudna sveta,
A srodna kô dva brata,
Kô otac i sin,
Kao očajnik bol što shvata
I bede čin

Skupiše, zbraše, stvoriše
Sofru i hleb i piće
Piše i ne zboriše
Do u zorino osviće.

Bez reči jedne, bez zbora,
bez zvuka Ćutali su i pili,
I zbi se gozba bez krika i huka,
Jer očaj su krili.

I kao da su pili otrova čaše,
I kao da su jeli krv dece svoje,
I kao da se plaše,
I kao da mrtve nove broje,
Kao na strašnom opelu
Ćutali su, ćutali i pili

Do u zoru. I po danu belu
Još uvek grozu krili.

I ceo dan tako, ceo dan
Ne pade reč ni zvuk,
I gostio se skup taj zbran
I vladao je muk.

I pade noć strašna i pade noć grozna,
I vrh glava njinih vrisnu jesen pozna
I ledena zima zaceri se glasno
I inje posu vrh pehara vina
I čuo se jasno
Njen cik vrh planina
I noć i druga noć i dođe treća,
Svi piju i neme
I svak se sreće, sjaja seća
A muklo plače vreme.

I tada prepun zbilje od trpeze se diže
Sumoran sedi strasnik sa čašom punom vina,
Zakonodavcu kô da nazdravlja priđe bliže
I glednu put planina
I sva se gozba krete
I u ćutanju divljem obiđe dvorce stare,
Obiđe hramove svete
Gde orli razbuktali jauču i šestare
I stubovi se kô mrtvaca kolo
Kretoše i zaigraše tanac lud.
I vrisnu zemlja ponosno i holo
I prosu stud,
I tad kô krivac kob kog prokle,
Krijući suze oborenim gledom,
Bez reči svi se pozdraviše redom
I razdvojiše kô zna dokle.

Ostaše nemi mrtvi gospodari
Sred planinskih stena kô slave grobari,
Ostaše sred snega i sred mrtvih stvari.

Gomila s teška pođe srca,
Svesna te gozbe pune plača;
Vaj, ceo narod vrišti, grca
I korača.
A samo sedi dunavski lav
Sa žezlom, glumac drevnog sjaja,
U zlatu i srmi sav,
Kô simbol mrtvih naraštaja,
S gomilom ide i okom traži
Da naslednika svoga spazi,
Kao ostavljen drumom gazi
Da pozdravi ga i osnaži.

Za gomilom luta i njen proboj prati,
Ne ropće, ne kune
I strada i pati
Pod teretom muka i zdrobljene krune.

I zasta,
Jer zablesnu ga kô sjaj nebesa jasnih,
Kô požar šuma, kô pogled cura strasnih,
I tajac nasta.

I gle, ka njemu svečan, smeo,
Mršavi starac bliže hodi
Bez krune, niti straže vodi,
Od trnja krunu sebi spleo.
I sve je bliže, korak još, dva.
I pristupiće k njemu, Blešti i sja
Kô pobednik u šlemu,
Bez ičeg, čak bez konja, mača,
Kô svetac bled i nem korača.
Ne kô prognanik koji pati,
Ne kô izgnanik prepun bola,
Kô heroj koga himna prati,
Vrh čije glave hor se jati
Orlova carskih i sokola.
Znamenje svoje nosi sobom,
U svome oku i u kretu
Kô da prkosi tom seobom
Sudbini, vragu, nebu, svetu.

Dunavski heroj slikom zbunjen
Zboriti htede, no umuknu;
Kročiti htede, ali ustuknu
I zdrobi žezal svoj okrunjen.

I krišom u mrak skri se
Kô da se samog sebe srami;
Utrnu sav u snežnoj tami
Gde šume smreke, bor i tise.



Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milutin Bojić, umro 1917, pre 107 godina.