Grižula/Drugi čin
Prvi prizor
[uredi]
KUPIDO (vidjevši jednu vil):
O Plako, sinko moj, zamčica gdi ti je?
Zapni mi vil onoj, na poslu ga nije!
Ovo je ona vil ka toli ne scijeni
ognjene moje stril ni moj plam ognjeni:
satri joj oholas, čin' da zna s gorkosti
ognjena što je vlas ljuvene kriposti.
Ukazat budem ja oholim svim vilam
koja je moć moja i što je ljuven plam.
PLAKO:
Malahni ćaćko moj, ma sioni, ovo je
pripravan sinak tvoj na službe na tvoje;
neka je Plakiru s vilama boj biti,
a ti stoj u miru, nu ćeš sad viditi,
usiona Ljubavi, srjed ove planine
jesam li tvoj pravi sin Plako ali ne.
Drugi prizor
[uredi]
MUDROS:
Gospođe Dijana, pričista božice!
DIJANA:
Što zoveš, mâ znana Mudrosti divice?
MUDROS:
Plako je srjed gore, ki nosi med i jad;
čuva' čiste dvore, ako igda, vilo, sad!
DIJANA:
Hvala ti, Mudrosti, ka ne spiš i toli
vrh tihe mladosti srce se tve boli! -
Ustan'te, divice, vijence vit ostav'te,
uzmite strjelice, na boj se sve sprav'te!
Plako je u polju, onoga sin koji
vodi na svu volju, kad koga osvoji.
Plako je himben tač, ne štedi nikoga,
pod nebom nosi mač, kim kolje svakoga;
u vidu veselje, a nosi u prseh
toj gorko dreselje, kim truje paka svijeh.
ter se u nj varaju i mladi i stari,
a ki ga ne znaju, svih lasno privari.
PRVA VILA:
Božice gospoje, spravne smo obslužit
zapovijedi tvoje i s time sad boj bit
koji med u licu, u srcu gorki jad,
koji plač, tužicu zadat nam nosi sad.
DRUGA VILA:
Oružje drugo, mnim, htil' bi se nego stril
za boj biti s timim ki trije gorske vil:
a toj je i mi sad da varkami igramo,
proć jadu damo jad, proć himbi himbu damo.
TREĆA VILA:
Znam, slavna božice, er Plako vazda nam
zapina uzice i on nas slijedi sam;
daj da mu zamčicu zapnemo gdi sade,
jeda pod pločicu zločinac upade.
DIJANA:
Sve dobro velite! Takoj da se čini,
zamčice spravite najbrže, cknjet ga nî.
Treći prizor
[uredi]
PLAKIR: Cvitje, razliko cvitje, i vi, travice zelene, vam pridavam tvrde uze od zamčica koje sam ovdi zapeo: čuva'te ih i skroveno ih držite! Ja ću poć na tvrdi stan Dijane božice, da spijam gdje su bijele vile; prve vidim, hoću na njih udariti slatkome riječi. One, videći me samoga, htjeće na mene udarit, er vile Plakira na samu ištu, a ja ću prid njimi uteć, - trijeba je lisičit! - one se će za mnom tisknut, tjerat me će, tako ih ću dovesti na stupicu. Nije ga vazda strjelami igrat, - varkami se je sada pomoć.
Četvrti prizor
[uredi]
MUDROS: Božice Dijana, Mudros ne spi, tobom se brine, na tvoje dobro nastoji. Plako je zapeo zamčice, s varkami gre. Nije tvojim vilam sada Plakira samoga tjerat; odpri mu se iz dvora, ne da' sada vile nadvor.
DIJANA: Mudrosti, hvala ti! Tvoje nespanje naše je shranjenje. - Divice, ni jedna iz dvora da nije izišla! Ostavite sad lukove i strile, starijem oružjem odzgora udrite na njega.
PRVA VILA: Da bude, slavna božice! Sada ćeš vidjeti valjamo li u boju.
DRUGA VILA: Ovo ga, sestrice, iz cvijetja, kako lisica gdi se vuče. Hodi naprijeda: i lisica upade u stupicu.
TREĆA VILA: Sestrice, bez straha hrlo udrite na njega svaka s svoga mjesta; ne slušajte njegove slatke riječi, ni gleda'te njegov veseli pogled. Pod onim medom jâd skroven stoji.
Peti prizor
[uredi]
PLAKO: Bijele vile, drage vile! Polja pengana razlicijem cvijetjem, livade urešene bijelijem džilji, rumenom ružom, gora odjevena zelenim liskom, studenci bistri, hladni, žuber tihijeh slavica; prolitje veselo, gorske vile, zovu vas, i Plakir vas zove; izidite, bijele vile, brijeme je kola vodit, brijeme je od pjesni, brijeme je od slatkoga mira, daleko od nas zli nemir!
TREĆA VILA: Slatka riječi, gorki srcu, zli hiniče, daleko od našega dvora! Ovo ti mir: primi ove jabuke.
PLAKIR: Neka, jeda vam Plako plakijerom plati.
Šesti prizor
[uredi]
GRIŽULA: Tko je tamo? Tko je ono onamo? Čuva' se zla! Boji su, zamčice se zapinju, ovdi se upada u zlo! Kćerce, momice, djevojko, obidi uokolo, da ne upadeš u stupicu; ovčice, da te vuk ne uije, iz travice da mi te zmija ne peči.
OMAKALA: Sjetna brižna, koji je čovjek ono? Gdje sam ja ovo? Ružna se skitala: istom me će nemani uzet! Smijem li naprijed?
GRIŽULA: Da mi te, moja kokošice, orlić ne podbije odzgara; obidi!
OMAKALA: Bijedna Omakala išla nad pšeničan kruh iskat, a sjetna od gospođe utekla! Gdje sam ja ovo došla? Bolje bijaše i zlu gospođu podnijet neg se ovdje po pustinji tuć; mekša biješe nje ohšubra, koja mi kako smokvu glavu biješe učinila, neg ove ljuti po kojih bijedna derem noge.
GRIŽULA: Ovčice, vuk mi te ujede! Pridi ovamo.
OMAKALA: Brižna, starče, ružna ja ne hodila! Tko si ti? Jeda si pustinjak?
GRIŽULA: Pustinjak sam; utekoh u pustinju od zle godišnice.
OMAKALA: A ja utekoh u pustinju od zle gospođe. Brižan, da tko ti kuha ovdi? Kako li sam stojiš?
GRIŽULA: Ti si utekla od zle gospođe i u pustinju si došla - gospar od službenice, djevojka od gospođe utekli od zla života i u pustinji se stanili. Dobro čujem što prije ne čuh: u pustinju si došla!
OMAKALA: U pustinju sam došla, utekši od zle gospođe.
GRIŽULA: Kako ti je ime?
OMAKALA: Omakala mi je ime.
GRIŽULA: A meni je Grižula Omakao ime. Omakao Omakali može nauzdano rijet: moja Omakalice, kaži mi, spovjeđ mi kako si od gospođe utekla, a ja ću tebi spovidjet zašto sam od moje godulje utekao. Utekao sam, ma me su, kćerce, vile uzele.
OMAKALA: Moj starče Omakao, meni ne može gora uspomena bit neg zao život koji mi gospođa zadavaše. S tugom ti ću, nesrjećna, spovidjet, ma t' neću stoti dio kazat od tuga kojijeh sam š njom imala. Jaohi, ružna Omakala, poslala bi me i rekla bi: "Omakala, pođi u Đura crjevjara, je li obijelio one crjevje", koje se, ružna, bijele svaki dan, i "je li ohšubre sašio, je li pantufe na bnetačku svršio" - nu broji koliko posala - "i pođi na Podmirje u one", - i ime joj sam zaboravila - "i da t' u škatulici da bijeloga, crljenoga, u gostarici vodice, u krpici njekijeh guba - pametuj! Pođi za rigulet, pođi za spik i svrati se u Sentalije na Garište i ponesi joj tartare što mi su s pira poslali". Tako ja neboga i zabudi: zanesi tartaru u Šile crjevjara. Šile me gleda: "Tko je poslao?" - "Gospođa je poslala". Svrati se u Džan Fidžina i kupi glavičatijeh igala. Donesi ja velicijeh igala; vraćam se doma. Zla došla! "Gospo", velim "crjevjar je zahvalio"; a ona meni: "Na čem, brižna?" - "Na tartari." - "Na kojoj tartari?! Gdje si ponijela, ružna vazda?" - "U crjevjara, kako mi si rekla." - "Nije! U Sentalije! Brižna pošla i sjetna vazda! Čeka'! U Šile!" A oko moje brižne glave cokula igra! Istupila je, dušom mojom, toliko cokula mečući mi glavu; a ja, neboga, ne mogu toliko pametovat. A ujutro dozove me, rukovet glavičatijeh igala držeći u ruci: pribod' ovdi, pribod' ondi, da mi se moz smete toliko pribadajući; a kad što zlo učinim, - a nigda joj nijesam prava, - onome mekom rukom ljusne nos, tako mi se svi svićnaci obrnu uokolo.
GRIŽULA: Ti si, Omakalice moja, martorižana bila od tvoje gospođe ka je sva u rozicah i u vodici rusatoj, a ja sam tugovao s goduljom koja ne dadiješe mi se ni s susjedom razgovorit. A kad bih nadvor pošao, tako bi me i polila juhom mještre vodice rusate: "A kupi kupusca, a kupi larda; ne kup' goveđa mesa; kup' morača, kup' luka, kup' vonja, kup' konavaoskijeh loćika", - kup ovo, kup' ono, kup' tretje, kup' deseto! Vrgoh se tobocem, utekoh u pustinju, da odahnem, da respiram; ali, Omakalice moja, s tuge u tugu upadoh - vile me uzeše!
OMAKALA: Sjetan se star uzeo! Tko da tebe uzme?! Nijesam ti dopovidjela deseti dio.
GRIŽULA: Bogme ni ja tebi stoti dio!
OMAKALA: A tužna, kad joj ulomih njeko gvozdjice, jaohi ve meni! A prije 'o' bijeh od ckla razbila drugo, čijem njeke čičke oko glave čiča: bijedna Omakala, koja martorija podnijeh! Ako ja nijesam tužna sve grijehe uza nju platila, tad se veće ne izlazi iz purgatorija! A, bijedna, ujutro toliko koreta sapina, trakâ, tračićâ, dušom mojom, toliko litâr konaca u te trake ide: sapni primetak, sapni opet koret vethi, koji je još u majke nosila. Toj da je lakše, moj remeta, koji pleteš rešeta?
GRIŽULA: Oh, oh, moja jarebičice, pletem u pamet od čudnijeh tvojijeh besjeda zapletancu koju ne bi zapletalo odpleo. Hod' naprijed; od koreta mi tu spovjeđ, er ti ću ja od gunja moje godišnice spovidjet.
OMAKALA: Er, moj Omakalo, nose naše gospođe, najliše kad idu u crkvu ali na pir, brjeme svite na sebi koje jedva bi jaki bastah ponio: primetak, koret vethi, kožuh ali t' koret od toliko lakata, pak suknju koja je dvaesti i osam lakata široka, - koliko t' uteza ja ti najbolje znam koja ju ujutro i pobjed vadim iz kofana, a metlicom se, kad se ide nadvor, četa, četa. A kad se je sve učinilo, gospar vika: "Oslico, magarico, kad se će na komardu poć?" Dođi ja s komarde na brijeme od objeda, pristavi - gospođa se s mise vraća: odpni gospođu, a ne imaj kad spjenit; svuci gospođu, a lonac kipi; da' gospođi košulju, da se promijeni, a lonac iskipje. Gospodar ide na objed, a meso ni uzavrjelo. Gospodar vika: "Kupi vina, naprav' trpezu, daj djeci jesti prije toga, i pođ' dones' vode iz gustijerne" - sve ujedno! A gospa me se meće cokulom: "Oslico, što su tolike besjede s gospodarom i raspredance?" A ja, neboga grješnica Božija, velim: za moje sam grijehe došla u purgatorijo! Blaženici se priporučujem, korunicu govorim, a idem po vino. A zle česti oko mene se vrte a vele mi: "Kad ćeš kolende uzet? Kad ćeš po ono doć? Udat se je dobra stvar". A oni pravi: "Nuti ti buhe na vratu. Što bosa ideš?" A ja neboga od tolicijeh čuda mislim kako nijesam iz pameti izišla. Učinih zavjet, učinih senjao na sebi, - utekoh, pođoh u pustinju; ma bijedna ne znam kud ću, ni što ću, ni gdje sam ovo.
GRIŽULA: Djevojčice mlada, momice, čudim se neboga kako si živa! Ma pokli si došla u pustinju i na mene se namjerila, ti si dobra došla, i dobro si došla. Ja pustinjak, ti puštenica, dobro ćemo stat; srjećna si, er se si na mene namjerila. Ovdi su, momice moja, boji velici, zamčice, vile igraju, vile uzimlju; mene su, moja smokvice meka, uzele. U tuzi sam, uzdišem, cvilim; ma ćeš ti moj garofalak, ružica, moj razgovorak bit u pustinji.
OMAKALA: Sjetna, mene je strah ovdi s tobom stat.
GRIŽULA: Ako pođeš, veći će te strah biti.
OMAKALA: Ovdi ću sjesti.
GRIŽULA: Ako vile izidu, pazmaćeš; ako li ih čuješ začinat, strah te će bit; a u ovo ih doba čujem pjeti. Ako uljezeš k meni unutra, ja ću tebi dospovidjet martorija koje sam patio s kunduricom godišnicom.
OMAKALA: Sjetan, kakva ti je kuća? Spilica je, dušom mojom!
GRIŽULA: Slobodno uljezi; u pustinji je, i odveć je ovi lijep stan.
OMAKALA: Uh, smijem li?
GRIŽULA: Uljezi, košutice, da mi te orlak ne ugrabi; ti dobra došla! Kako da je moja vila došla, tako ti se sam obeselio.
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.
|