Dzorom bješe uranila
sedmi dan od primaljetja
od planine lijepa vila,
i nabrala pun skut cvijetja;
sjede blizu hladne vode 5
za svit vijenčac od ružice,
gdi gizdave vil' dohode
lijepe i drage nje sestrice.
Poče vijenčac zlatom viti,
i začinat slatke pjesni, 10
medne riječi govoriti
pune dike i ljuvezni,
blizu kon nje Ljubav stoje,
tuj držeći luk i strilu,
ter slušaše gorsku vilu, 15
gdi medene pjesni poje;
a tih slavic s jele zgara
rakoli se, poje i krili
...............................
...............................
...............................
...............................
...............................
...............................
Koja kada vjenčac savi,
i uresi prsi bijele 20
svakijem cvijetjem drage i mile,
na rusu ga glavu stavi,
ter veselo i hrlo skoči,
uze u ruke luk i strile,
ke su ruke jak snig bile, 25
put Ljubavi svrnuv oči,
ter smjejući njemu reče:
„Ah, nemirna zla Ljubavi,
tej tvoje strile već ostavi,
i taj tvoj luk skrjši u peče; 30
jer sunčane moje oči,
moje lice i zlate kosi
sve gospodi i zanosi
od zapada do istoči."
Tadaj Ljubav skoči hrlo, 35
ter uhvati gorsku vilu
...............................
...............................
Ja Mi'jenko bivši dzorom
uranio, poć nastoju
za poslušat majku moju
putujući ovom gorom, 40
za obiti naša stada
u zagorju blizu mora,
gdje travicu pasu sada,
gdi je zelena vazda gora.
Namjeri me tuj ces moja, 45
ali odluka koja zg
gdi gizdava taj gospoja
s ljubavi se razgovara,
gdi se kara i tiječe,
i š nim kiška gorska vila, 50
i smjejući nemu reče:
„Sad ti oskuboh zlata krila".
Grohotom se sta smjejati,
pak odleti put nebesa,
a lijepa vii mene uhvati, 55
ka sunčana bješe uresa.
...............................
Gdje za vele stah vremena,
polak vode takoj stoje,
smiš}av lipos tej gospoje
i dva lica ne rumena, 60
a nada sve rajske oči,
medna usta, zlate kosi,
kojim srca svih zanosi,
jak danica iz istoči.
Ter jak manen ovđi stoju, 65
ne umim naprid nikud poći,
da znam ovđi stat do noći,
dočekat ću tuj gospoju.
Jeda u podne ovđi u sjencu
dođe iz lova, kada s gara 70
žarko sunce uzđogara,
da počine pri studencu,
da mi se je nagledati
još Ijeposti tej gospoje,
ka odnese srce moje, 75
da 'e do smrti znam čekati.
Vilo vito pokli je odi
mjesto, molim svij eh vas sada,
dokli lijepa vii ishodi
...............................
..........već neg zlato voli 80
dobro srce da primite;
tuj veselo posjedite,
er vas vele drago moli.
Ovdi Milijenko malo pomuči.
Kako kada draga i mila
pastjerica ružu i cvitje 85
bere u drago primalitje,
al' planinska gorska vila,
za svit vijenčac, da ga stavi,
na ńe ruse zlate kosi,
ke s poštenjem ко se nosi 90
na ne rusoj slavnoj glavi,
ter gorov cvit s ružom kiti,
da je vijenčac ljepši veće,
a dračicu toj odmeće,
neće drače s ružom viti, 95
svij eh vas moli, i vi iako
učinite drago sada,
er tko ove pjesni sklada
u pjesance reče ovako:
„Ako bole tko umije, 100
rijeti, reci, molim svih vas,
er rečeno nije do danas,
što se reklo prije nije."
Ovdi prolog svrši, a u lugu začnu ove pjesni sLiViio^a Andrije Zlatara:
Čudim se na milos gdje pjesui eine doć
pakjenu usilos, i srgbi satru moć; 105
a ovoj od gospoj ne može ni tužba
satrti, ni plač moj, ni vjera, ni služba.
...............................
MLCiAS pastir nobili2
govori:
Osviće bijeli dan, a svijetla jur dzora
skriva se, a ide van sunašee vrh gora;
žubere ptičice po dubje vrh grana; ПО
s ružicom cvitice miriše svih strana;
a nije cut slavic tih u lugu da cvili,
videć, gđi na pospih osviće dan bili,
a lijepa vii Flora, kn žudim srdašcem,
ka je ljepša neg' dzora prid svitlim sunašcem, 115
u lov se odpravla možebit s kojom vii',
a moj se ponavja na svakčas veći cvii.
Dobro bi sada it, za skratit mu tugu,
s hrti poć polovit ravninom po lugu,
neka me boljezni i moje srce sad, 120
ke javi i u sni ćuti, jaoh (sic) gorki jad,
i misli počinu, i moji uzdasi,
suze da poginu i plačni moji glasi,
i da se ustave uzdasi moji vrući,
po ove dubrave zvierenje tjereći 125
...............................
pomožem da joj ja hrlu zvir tjerati,
dokli ju vii moja jamačno uhvati
Zvao bih se ja čestit i blažen, Bože moj,
da mogu polovit s ovom vii' od gospo],
ka je me ufanje i blago sve moje, 130
i svako uzdanje mladosti, jaoh, moje;
ka je vid od oči i moje sunašee,
očito svjedoči toj moje srdašce.
Nu ovo Vuleše. Zdrav, striče dragi moj, .
pošteni naš kneže, od kuda ti takoj 135
uraniv dzorome na pospijeh ideš sad
dubravom ovome? kaži mi Boga rad.
VUT^BŠA.
Na zdravje, Mijase, zlovolan kud ideš,
i tako kuda se po gori, vaj, tučeš?
s tijem hrtom loveći, ovo je drugi dan? 140
Tebe idem istući. Kamo greš jadovan?
Ka ti je dosada, koja li, vaj, tuga
da gredeš ti sada zlo vojan put luga?
Svi ini pastijeri u ovoj dubravi,
tko igra, tko sviri, tko spijeva u slavi 145
u hladu kon vode s nevjestam i
___ i
Tijem ako lubav jes, slobod' se ljubavi.
prije nego ť juven bijes u srce stan stavi,
jer bi vele boje, da ť jednom zvir koja
prem grlo prikoje, i rani zla zmija, 150
nego da zla ljubav vrh tebe Ima vlas,
da cviliš ne pristav bolježpv hip i čas.
MI^AS.
Áko sud od zvizda, moj striče, hoće toj,
da, vajmeh, vik vazda ja tužim ovakoj;
i ako nesreća hoće me vik slidit, 155
ka mi plač obeća, dokli sam živ na svit;
er komu nebesa odluče ki dar dat,
taj ga moć ńih steza, zaman se već rvat;
ere ga huda ces tuj sili na saj svit,
dokoli na svijet jes, da žive do sto lit. 160
Ovo me, dim uprav, svod slidi za svu moć
nesreća i Jubav, rvat se š nom nije moć;
ter prsi, vaj, ćute kroz plamen Ju veni
boljezni prijute i srce u meni.
.........ti pođi, molim te, striče moj, 165
......................gustoj gori ovoj
...............................
VU^BŠA.
Vaj, tužni Míjase, ti si toj u zao čas
zamjerio sam za se vilini lijep obraz;
ere bi prem boje, da ť jednom, kako t' rih,
zvir grlo prikoje u ti čas na pospih, 170
neg' takoj da tužan tučeš se tvoreć evil,
buduć rob i suzan od gore lijepoj vii',
s koje ćeš poginut i život izgubit,
ako taj ljuven put ti slidiš na saj svit.
Tim, dragi Mile moj, molim te, iz prsi 175
Ijepos tej od gospoj i misli izvrzi,
i ovo moj ti svjet: već da ti ne dođe
nikako na pamet ijepos tej gospode.
MILAS.
U zaman, moj kneže, besjediš ti meni,
Jubav me, jaoh, steže, ńe obraz rumeni, 180
i Ijepos i dike da budem ńe slidit,
kojim nij' prilike pod nebom na saj svit.
Tijem s Bogom ostani, moj striče, er ću poć
ńe pogled sunčani iskati dan i noć;
er da znam s istoka deri do zapada, 185
misal je ma taka, i sjever gdi vlada,
aliti nakrs svit ..............
...............................
Nu ovo Radat gre. Kud ide on sade?
Trudan znof utire. Na zđravje, moj Rade!
Koja ti je preša, od kuda sad takoj? 190
RADAT.
Zdrav, brate Vuješa, přijatému stari moj!
Iz doma к pastirom na staju grem sada,
zagorjem pri krajom gdi pasu tuj stada.
Poći ću prigledat, er ti ću pravo rit,
trijeba je nastojat na svijetu i trudit; 195
ere tko ne trudi i tko ne nastoji
u druga taj žudi, na stanu zlo stoji;
ere su trudna sad vremena nastala^
trudnij a neg' ikad, i sva zla postala.
Bez suza tijem nije moć spomenut dobre dni 200
neg' plakat dan i noć, moj kneže pošteni.
VUJ^EŠA.
Pošteno besjediš i g putom, Rađate,
istinu govoriš, j.ubjeni moj brate.
Sve je toj istina, stav' pamet, što ću t' rit:
Višnega moć jedna, ka vlada vas saj svit, 205
i priđ kom skrovena nije ovđi ijedna stvar,
................rečena sve vidi s neba s gar.
...............................
Kako zvijer zvijer drugu, a kum kumu svomu
dava jad i tugu sve jedan drugomu:
lijepo žive s tobom, i slatko govori, 210
jamu pak za tobom, da se u ńu obori
i u ńu obali nastoji svakako.
Zli su dni postali, žive se opako;
čini se lupeštvo, i u svem zla mjera,
nenavidos, laštvo, u svakom nevjera; 215
i ako istinu ti гебе, Rađate,
s istine poginu, zimi Bog, moj brate;
neg' je trijeba lagat i tlapit na saj svit,
marnit i vuhovat, ako ćeš sad živ bit.
Kako da se plodi, gdje nije istine, 220
i žito da rodi i rode masline,
da rodi vinograd, ali ко sočivo,
kako će rodit säd, gdi se žive krivo?
kako li ć', da voće rodi toj višni Bog?
Togaj on ne hoće,, ni pravda ni razlog. 225
Tijem ako pokajat neće se zli Judi,
Bog im će sve zlo dat radi ńih zle ćudi.
BADAT.
Uzrok je toj sade, moj kneže pošteni,
ter nigdje nije pravde, toj .......
...............................
Trijeba je к nojzi doć, inako ne seini, 230
ili neć' ili hoc', tijem dobro svak cini,
i nastoj svakako govorit istinu; • .
čineći inako, čovječe, poginu.
Neka toj stoji sad, moj kneže, ter mi kaž', .
molim te Boga rad, što noćno tuj čekaš? 235
VULEŠA.
Ovo zlo ter gore ja čekam jadovan.
Rađate neboře, ovo je dragi dan,
sinovac moj Mi}as pravi, da je. zamjeni
rumeni, lijep obraz planinske njeke vii',
tere se tukući uzdiše i hodi, 240
tuj vilu istući po gori, po vodi.
I ovdi, brate moj, sada š nim govorih;
on ne htje Čut svjet moj, neg' pode na pospih
hrta i psa vodeći.
RADAT.
A zimi tvoj Kadat!
neka ide loveći, glad ga će dotjerat. 245
Brašna kad ne bude u torbi, sad ću t' rit,
parjat će tej trude i lubav tuj slidit,
er ništa nije gore, toj dobro zuaš sada,
Vuleša neboře, od žeđe i glada
........... u nesviješ dni. traje, 250
...........к pastirom put staje.
...............................
Ovđi svrsuje prvi at, a za intermedija poje se ova pjesan u lugu :
Drago bješe primaljetje, -
a prid .suncem lijepa Flora
prosipaše ružu i cvitje,
i lijer bijeli zgar s prodzora; 255
a rumena bijela dzora -. -
prid sunašcem i (sic) svijetle zvižde
sakrivahu svoje gizde, '
kada sinu povrh gora;
a sladak glas tiha slavja 260
čujaše se jošte u lugu,
ki po svu noć svoju tugu
i boljezan svo'u ponavja;
i jošte glas modrokosa
čujaše se u dubravi, . 265
a po cvitju i po travi
pala bješe medna rosa,
po kojoj kon bistre vode
mlade mome i pastiri
i slavne vii' i satiri 270
spijevajući tance vođe ;
ter gizdave tej mladosti
po zelenoj rosnoj travi
tance vođe, i njih lubavi
uživaju u radosti: 275
kada moju dragu i milu
pastjericu na studencu
zamjerih pri bistra vrilu
od rumene ruže u vijencu;
na ńoj ruho jak snig bili, 280
a okol ńe bijela vrata
s biserom se bjehu svili
dvije zauze čista zlata.
