5
Cmrt Grozdane šćeri Dušanove
(Iz Sarajeva)
Rano rani srpski car Stjepane,
U Prizrenu svome Carigradu,
Umio se i prekrstio se
I milome Bogu pomolio,
Pa doziva Rosandu caricu: 5
„O Rosando, moja vjerna ljubo!
„Sad ja odoh u bijelu crkvu,
„Da saslušam časnu liturđiju;
„Kad iziđem iz bijele crkve,
„Onda ću se u lov opremiti, 10
„Jer sam odveć junak poželio
„Lov loviti, po gori hoditi,
„Ne bi l', gospo, štogod ulovio,
„Spremaj meni medene kolače,
„I ostalo što je od potrebe.“ 15
U tom care ode manastiru
A za njime sluge svekolike.
Moliše se Bogu istinome,
Dok s' osluži časna leturđija,
I u crkvi narod otpuštili; 20
Eto cara dvoru bijelome,
Pa on sjede u šiljteta zlatna,
Popi vino i kavu popio,
Pa zavika svoje vjerne sluge:
„Moje sluge, sve se opremite, 25
„I Todore, moj mudri vezire!
„Spremaj sebe i halata svoga;
„Da idemo u lov u planinu.“
Rječ se carska ne preporiječe,
Careve se sluge opremiše,
Goluba mu konja izvedoše,
Pa se care na goluba baci,
Ode care u lov sa slugama
U Jabuku zelenu planinu:
Duljine joj dvadeset sahata,
A širine dvadest i četiri,
Hoda care po gori zelenoj
Za bijelu neđeljicu dana,
Ništa care ulovit' ne more;
Ražljuti se srpski car Stjepane,
Pa zavika svoje vjerne sluge:
„Hajte sluge, da idemo dvoru!
„Ja Bog ne da, ja ne umijemo,
„Te ja ništa ulovit' ne mogoh.“
Hitro cara sluge poslušaše,
Te pođoše strmo niz planinu;
Dok nađoše studena bunara,
I caru je žeđa dodijala
Hodajući, vode ne pijući,
Pa zavika Todora vezira:
„Vjerna slugo, Todore vezire!
„Da sjašemo konje od mejdana,
„Da se hladne vode napijemo.“
I tu njega sluge poslušaše,
Sa debelih konja odjahaše,
Baciše im dizgin za jabuku,
Dok se oni vode napojiše,
Silan labud srpskog car Stjepana!
Kopa nogam' po bukovu listu,
Dok iz lišća glavu iskopao, -
Ugleda je Todore vezire,
Pa je glavu nogom udario,
Oćušnu je niz bukovo lišće,
Mrtva glava, ali progovara:
„Ne ćuškaj me, Todore vezire!
„Ti Todore, nisi carovao,
„A ova je glava carovala,
„Kako prije i poslije hoće.“
A kad čuo srpski car Stjepane,
On Todoru tiho besjedio:
„Uzmi glavu, baci u zobnicu,
„Da je nosim dvoru bijelome,
„Kako dođem mom bijelu dvoru,
„Spržiću je na toj vatri živoj,
„Onda ću je u avanu stući,
„Pa da vidim hoće l' carovati?“
Todor metnu glavu u zobnicu,
Pa onda su konje pojahali,
Dolećeše dvoru bijelome.
Dok je care konja odjahao,
On Rosandu doziva caricu:
„O Rosando, moja vjerna ljubo!
„U dvoru mi vatru naložite.“
Tu Rosanda cara poslušala,
Pa mu živu vatru naložiše,
Uze care onu mrtvu glavu,
Pa je baci u plamen ognjeni,
Gorje glava ljetni dan do podne,
A ništa se na njoj ne poznaje,
Uze glavu srpski car Stjepane,
Pa on glavu u avanu tuče,
Načini je u pepo i mlivo,
Pa donese od zlata kutiju,
Sasu mlivo u zlatnu kutiju,
Odnese je u svoju odaju,
Postavi je na sanduk od zlata,
Đe od slugu niko ne dolazi.
Tako stade za godinu dana,
A kad bilo na vaskrsenije,
Pođe care u bijelu crkvu,
Zaboravi ključe od odaje,
U dvoru mu niko ne ostade,
Sjem Grozdane lijepe đevojke,
Mile šćerke srpskog car Stjepana.
Podiže se Grozdana đevojka,
Ona šeće po saraju carskom,
Dok došeta babinoj odaji,
U vratima ključe nalazila,
Pa otvori babinu odaju,
Odaja se vrlo mirisaše,
Ona šeće po šikli odaji
I razgleda, šta je u odaji,
Dok ugleda od zlata kutiju
Na sanduku svoga mila babe,
Na kutiji kapak otvorila,
U sebi je cura promislila:
„Mili Bože, čuda velikoga!
„Što će babi burmut u kutiji?“
Te uzela pa promirisala,
Od kutije kapak zatvorila,
Pa se natrag iz odaje vrati,
I za sobom vrata zavrnula,
Ona ode u svoju odaju,
Dok car dođe iz bijele crkve.
Tako stalo pola godinice,
Dok Grozdani srce poče rasti.
Potpazila Rosanda carica,
Jednu veče s carem za večerom,
Car Stjepanu ona besjedila:
„Car Stjepane, bez zahoda sunce!
„Neko nam je šćerku obljubio,
„Jer Grozdani našoj srce raste.“
Besjedi joj srpski car Stjepane:
„Ne budali Rosanda carice!
„Ko će doći u moje saraje,
„Ko l' ljubiti moju milu šćerku?
„Ne iznosi na dijete b'jede.“
Kune mu se Rosanda carica:
„Nije b'jeda već istinu kažem,
„A sad ću ti dovesti Grozdanu,
„Pa ćeš viđet' u nje srce puno.“
Ona skoči od zemlje na noge,
Pa eto je u odaju šćerci,
Uze curu za bijelu ruku:
„Odi šćeri, sad te babo zove.“
Pa dovede curu u odaju,
Cura babu u ruku poljubi,
A u nju se care zagledao,
Grozdijanki šćeri govorio:
„Grozdijanka, šćeri moja draga!
„Što su tebi pafte otješnjale?
„Ko dolazi u moje saraje,
„Ko li tvoje bjelo lice ljubi?“
Grozdana se babi poklonila,
Niz obraze suze oborila:
„A moj babo, srpski car Stjepane!
„Ne dolazi niko u saraje
„Osjem tebe i milosne majke,
„A ne ljubi niko moje lice.“
A veli joj srpski car Stjepane:
„Bit' ne more, već mi pravo kaži,
„Ako si se s kime zagledala,
„Ja ću tebe njemu pokloniti.“
Opet mu se kune Grozdijanka:
„Mio babo, srpski car Stjepane!
„Sam Bog vidi, crna zemlja znade,
„Nijesam se s ni s kim zagledala.“
A babo joj opet govorio:
„Kaži pravo, ne izgubi glave.“
Grozdijanka babi govorila:
„Radi, babo, što god tebi drago,
„Mene nije niko obljubio,
„Već ću tebi pravo kazivati:
„Evo ima po godine dana,
„Kad ti ode u bijelu crkvu
„U neđelju na vaskrsenije
„A ostavi ključe od odaje,
„Ja uljegoh u tvoju odaju,
„Pa ti nađoh od zlata kutiju,
„Ja otvorih kapak od kutije,
„Iz kutije miris udario,
„Ja sam, babo, miris mirisala;
„Od onda mi poče srce rasti,
„Ako mi se, babo, ne vjeruješ,
„Kad u jutru bijel dan osvane,
„Uzmi mene za bijelu ruku,
„Pa me vodi, babo, u planinu,
„Objesi me o suhoj davidi,
„Ako budem prava srca svoga,
„Davida će suha izlistati,
„Ako l' budem kriva srca svoga,
„Pod njom će se načinit' jezero,
„Proždrijeće mene i davidu.“
Jedva čeka srpski car Stjepane,
Dok u jutru bijel dan osvanu,
Podranio srpski car Stjepane,
Uze šćerku za bijelu ruku,
Pa je vodi niz bijelu kulu,
Vladisava dozivao slugu,
Pa njegova izvede goluba,
On svojega pojaha goluba,
Za se baci Grozdanu đevojku,
A sa sobom vodi Vladisava,
Pa eto ga tamo u planinu,
U planinu pod suhu davidu,
On izvadi svilene tenefe,
Pa ih daje Vladisavu svome;
„Naj ti, slugo, svilene tenefe,
„Objesi mi šćerku Grozdijanku,
„Nek se priča i pripovijeda,
„Što j' od šćeri učinio babo.“
Pa je baci sa konja labuda,
A da vidiš mlade Grozdijanke,
Savi skute i zlatne rukave,
Pa pred babom crnu zemlju ljubi:
„Prosti meni i halali babo!
„Što sam tebe jutros zamučila,
„Iz gospodstva pokrenula tvoga.“
Pa poleće Vladisavu sluzi,
Pomože mu tenef naturiti. 220
A kad viđe srpski car Stjepane,
On oćera konja u planinu,
Da ne vidi, šta će od nje biti.
A Vladisav objesi Grozdanu,
Kad se care iz planine vrati, 225
I pogleda svoju Grozdijanku,
Al' davida suha izlistala.
Kad to viđe srpski car Stjepane,
Viđe i sam, đe gore uradi,
Pa zavika Vladisava slugu: 230
„Skini dolje moju Grozdijanku,
„Položi je u zelenu travu,
„Pa poleti mome Carigradu,
„Zovni meni tridest kaluđera,
„I stotinu đece đakončadi, 235
„I četiri velike vladike
„I ostalu svu gospodu redom,
„Dovedi ih meni u planinu.“
Hitro ga je sluga poslušao,
Skide njemu mladu Grozdijanku, 240
Položi je u zelenu travu,
Pa odleće srpskom Carigradu,
Sve učini, što mu car naredi,
Sveštenike i gospodu diže,
Pa eto ih caru u planinu, 245
Podigoše mladu Grozdijanku,
Odnesoše u bijelu crkvu,
Opijelo njojzi učiniše
I u groblje mladu položiše,
Položiše, pa je pogreboše,
Viš' glave joj pužu usadiše,
Niže nogu vinovu lozicu,
Nek se vije ruža oko loze,
Baš k'o šćerka oko mile majke.
