SKAZANJE DRUGO
KORALJKA, ALČINA I STRAŠIMIR
KORALJKA:
Koliko veće ja
mislim, ma gospoje,
da budi Ruđer tja 2035
od tebe pošo je,
toliko već mogu
luda ga zazvati,
i da se razlogu
ne pušta vladati. 2040
Bud' da će uteći
po suhu lasno moć,
oružjem čineći
put, po kojem ima proć;
ko da se usudi 2045
po moru da uteče,
koje valim od svudi
naš otok obtječe?
Koja plav po prikoj
pučini proleti, 2050
ku ne će verni tvoj
Strašimir vidjeti?
Tim gorke uzdahe
ustavi, kraljice,
i suze, ke plahe 2055
teku ti niz lice.
Ufam se, da prije
neg sunce ognjeno
u more sakrije
sve lice zlaćeno, 2060
tve će se smućene
razvedrit lijeposti,
i niknut žudjene
iz plača radosti.
ALČINA:
Ufanje samo toj 2065
sred gorka čemera
uzdrži život moj,
da diham joštera,
za sve mrem sto krati,
čekajuć na svak čas 2070
ki godi imati
od ove zgode glas.
Nu vidim brzu plav
brzinom velikom
gdi grede nas uprav 2075
s jednijem bojnikom!
Čini mi se iz daleka,
da je od plavi vojevođa . . .
on je, ah, ma česti prijeka,
koja će ovo biti zgoda? 2080
Svu me strah popada,
sva sam mraz ledeni,
tresem se od jada,
nije duha u meni,
Strašimire moj, za što si 2085
došo? ka te vodi sila?
ki se od tebe poklon nosi?
život, ali smrt nemila?
STRAŠIMIR:
O kraljice, sila od nebi
suprotiva nam boj bije, 2090
moć umrla, slaba u sebi,
bogu odoljet jaka nije.
ALČINA:
Je li uteko Ruđer, reci,
ali uzdrži vlas ga tvoja?
il’ me oživi, il' posijeci, 2095
tu se uzdrži sva čes moja.
STRAŠIMIR:
Po naredbi, ku visoka
vlas mi tvoja podala je,
od ovoga ja otoka
s bojnijem plavim čuvah kraje. 2100
Priko po one, kada samo
kod visoke one gore,
put zapada koja onamo
prostire se sinje u more,
korablja se kratka i mala 2105
vidje od mene, gdje u slobodi
s kraja se je odvezala,
na onu stranu da prihodi.
Bježaše ona hrlo toli,
da se oku mom činjaše, 2110
da nje brzi tijek oholi
strijel letuštu jednačaše.
U toliko bivši meni
jedan tvojijeh sluga reko,
da zli Ruđer u nescijeni 2115
ljepote se tve odreko;
pun rasrdžbe i bolesti
sa svijem plavim u isto vrime,
za nju uhitit i dovesti
zatekoh se hro za njime. 2120
Neizbrojnijem se pod veslima
užeženo more pjeni,
ter s obijesnijem valovima
srne udarat kraj kameni;
jak da morski kralj pun gnjeva 2125
budi u sebi sumnje nove,
videć silu našijeh drijeva
po kraljestvu gdi mu plove.
Jur zategnut po sve strane
od nas bješe Ruđer hudi, 2130
ne mogaše cijeć sahrane
svoj obrnut tijek nikudi;
kad vuhveni i brzeći
brodar, ki ga tja vodijaše,
vrhu krme ter sjedeći 2135
pobjeguću plav vladaše,
videć, da ga ma plav stiže,
i malo manj veće hita,
tanke od svile pokrov diže
svrh jednoga čudna štita; 2140
štita, iz koga van iskoči
jedna svjetlos toli jaka,
da zaslijepi taj čas oči
svemu mnoštvu tvijeh junaka.
Vidit bi nas zapanjene 2145
ko prid glavom Medusinom,
ka jur ljudi tvrde u stijene
obraćaše zlijem načinom.
Tako slijepi s bližnje luke
nam protivne Logistile 2150
silnijeh trubalj čusmo buke
strahovite i nemile,
i da nas je po sve strane
u okolo obujmila
bujne vojske oružane 2155
ne nadana prika sila.
Mi žestoko pristrašeni,
(a što bismo mogli veće,
zaslijepjeni i uvedeni
u pogubne smrtne smeće?) 2160
jedva vesla uzdržeći,
raspršani, razmetnuti,
obratismo na zad pleći,
za smrt silnu pobjegnuti.
Gremo, ne znam, kud ni kamo, 2165
i na poraz smrtni očiti
u nesvijesti nastupamo,
cijeneći se sahraniti.
Velik dio, čim ne vidi,
kud njihove srnu plavi, 2170
о morske se razbi hridi,
i tu život svoj ostavi.
Neprijatelski mnozijeh mači
nemilosno pogubiše,
mnozijeh ognjen plam potlači, 2175
mnozijeh vali potopiše;
ja sam s malo družbe ine
u velikom našem boju
živ na ove pokrajine
srećom iznijeh glavu moju. 2180
ALČINA:
I još, vajmeh, mogu biti
bez Ruđera u životu,
i od bolesti ne umriti
zlobnijeh zvijezda na sramotu?
Ovako se, tužna Alčina, 2185
zgađa, ovaku platu srete,
tko se uzda u tuđina
i u nevjerno plaho dijete.
Tko bi vijeku, jaoh, cijenio,
da oni mladac, gizdav toli, 2190
u srcu je lav nemio,
vrla tigre, zmaj oholi;
da ona rajska lijepos skriva
pod sobome sviješ pakljenu,
i ćud, koja pridobiva 2195
tvrdo gvozdje, mraznu stijenu?
Što ću, vajmeh, gdi ću sade
narugana, privarena,
u čemerne ove jade,
kad ne čekah, uvedena? 2200
Ako zemlja ne ima i ne će
podobne mi dat pomoći,
ako nebo hudo od veće
spravja mi se vrha doći;
daj se prigni, da daj gani 2205
na moje riječi silni pako
i paklenih zlijeh nemani,
strahovito mnoštvo jako!
О bogovi ognjeniti
nemiloga crna stana, 2210
ki jednaci može biti
bogovom ste višnjijeh strana,
ako ikada ja posvetih
u po tijeka noćnijih sjena
vrh otara vašijeh svetih 2215
svetilišta vam ljubjena:
tec'te iz pakla, svi tecite
na vapjenja ma moguća,
tec'te, da mi ustavite
ljubovnika pobjeguća; 2220
ili ako me jaka nije
pomoć krepos vaša silna,
ter smiriti ne umije
bolovanja moja obilna:
iz mrzeća segaj tila 2225
ovu dušu istiskate,
ter je s vami u nemila
crna mjesta posmucate.
Što krzmate, što stojite,
strašna družbo i moguća? 2230
tec'te, da mi ustavite
ljubovnika pobjeguća!
