SKAZANJE DRUGO
ALČINA I RUĐER
RUĐER:
Ki zrak ovo ne izrečeni,
ke svjetlosti drage sila 310
zablještiva pogled meni,
a srce mi. je razvedrila?
Ovo je oči tvojijeh djelo,
o ljuvena ma božice,
ovu rados priveselo 315
stvara u meni tvoje lice.
Dobro veljah. ja u sebi:
ako zrake tač jedine
ne uzroči sunce od nebi,
zraci su ovo lijepe Alčine. 320
ALČINA :
K tebi gredem, moj Ruđeru,
uzdisani moj pokoju,
ki si čudnu kroz namjeru
posvojio mlados moju.
Ako u tebi žive i stječe 325
veću krepos moja duša;
bivši od mene ti daleče,
ki jad, koju boles kuša?
Sam u sebi ti procijeni,
ja ti nijesam jaka izrijeti, 330
neg ako ću, moj ljubjeni,
od goruće želje umrijeti.
Ja te želim, ja te ljubim,
što se jače ljubit more;
teške misli nu me more, 335
da te tužna ne izgubim.
Glas mi u srcu neki pravi,
da se od mene hoć' dijeliti;
ah, i moć ćeš, ma ljubavi,
dragu tvoju ostaviti? 340
i podnijećeš da pogine,
puna tuge i skončanja,
i da umre s tve krivine
jedna ka se tebi klanja?
RUĐER:
To t' da tebe ja ostavim, 345
ma razbludo, moj životu?
to t' da moj raj zaboravim?
to t' da izdam tvu ljepotu?
Jakijem vezom, ma gospoje,
svezala si srce moje. 350
Tako mislim tvrdo u sebi,
od uresu tvom rajskomu,
da vas kolik živ u tebi,
a u tijelu sam mrtav momu;
nu mi lijepos tva gizdava 355
sto krat na dan život dava:
i da od tebe, ku sveđ želim,
tač nevjerno ja se dijelim?
Prije ognjene sve trjeskove
gnjevno nebo na me obori, 360
prije poda mnom sve jazove
rasrčena zemlja otvori,
prije me proždri sinje more,
neg da ostavim tvoje dvore.
Dokle bude duh u meni, 365
biću s tobom sva ma ljeta;
i ako mrtve duše u sjeni
doć pod nebo mogu opeta,
za steć s tobom pokoj pravi,
platu vječne me ljubavi, 370
slijediću te, ma ljubjena,
tvoj ljubovnik, duh i sjena.
ALČINA:
Kako vjetar od sjevera
pune dažda crne oblake
iz nebeske strane tjera 375
i dovede svijetle zrake,
tač na medne tvoje riječi,
gdi stanuju sve sladosti,
moje se jadno srce izliječi
od žestoke svoje žalosti. 380
Kad te čujem, kad te vidim,
taku ćutim slas u sebi,
da svu sreću ne zavidim
Jovu, ki je kralj od nebi.
RUĐER:
Ne s tolikom željom leti 385
u osvanutje dana bijela
zlatna vojska drobnijeh čela
isred cvijetja med izeti,
kako duša moja hlepi,
kako bježi srce moje 390
na rumeni trator lijepi,
ki tvoje slatke usti goje;
i da gorkom u nemiru
ja te budem ostaviti,
i podanu tebi viru 395
grubijem bijegom ockvrniti?
Ako iz crna tvoga oka
moj ljuveni plam izhodi,
ko da blizu svoga uzroka
u vijeke se ne nahodi? 400
ALČINA:
Dosta, draga ma radosti,
dosta, slatko moje ufanje,
od velike od radosti
došo je život moj na manje.
Vidim ljubav tvoju i vjeru, 405
kako je doslek viku ne bi.
Na isti način, moj Ruđeru,
i ja jesam verna tebi;
pače u srcu tako momu
gorim s rajske tvoje slike, 410
da mom ognju ljuvenomu
pod nebesim nije prilike.
Nu za malo ja ću tebe
odi, brače, ostaviti;
na običajne me potrebe 415
vrijeme mi se odijeliti.
Ti poglede tvoje steri
u dubrave sej zelene,
gdi od tisuću ptica i zvijeri
gledat igre mož' ljuvene, 420
ali ako ćeš blizu odi
s kraja prežat morska stada,
nać ćeš, da i njih ljubav vlada,
i da gore sva u vodi.
RUĐER:
Pođi, a ja ću odi ostati, 425
i čijem žarko sunce isteče,
tvoju sliku na daleče
u njemu ću razgledati.
