Ako jes istini, moj Bože, ovi san,
veće mi ne čini živjeti jedan dan.
Pridi stril ognjeni ter mi smrt satvori,
ne krsmaj o meni, hrlo me umori;
er volju ne bit živ, dim volje najdraže, 5
neg vidit ovi gniv ki[m] me san kobljaše;
to li je san ovi bjeguć nekrjepostan,
to suzi jad ovi da sam vas žalostan.
Krozašto s uzdahom suze mi sve oči
i prsi zlijem strahom još tuga naskoči. 10
U srdcu mojemu sili me taj san hoć
ni mislit o njemu, a istom nije moć.
Ja ne vim, teško je, što godijer ovo bi,
do duše do moje čuh da me ukobi.
Oh, kako ne umrijeh noćaska po noći, 15
ja kad u san usnjeh gospođu tuj doći
ka me je svezala kroz srce ranjeno
i muke zadala s kih cvilim ljuveno.
Svezav ju vođahu gusari nemili
i tač njom truđahu da mramor procvili. 20
Grediješe tuj sramno jakino meu lavi,
u ruho pritamno pokriv se po glavi;
a zemlji sniženo očima snizaše,
ter s molbom smiljeno trgovcem pravljaše:
"Pokli me Bog i čes, trgovci čestiti, 25
dovela na v[as] jes, htjejte me trpiti!
Pokli me nesrjeća ali sud od zvizda
mene njim obeća i u njih vlas izda,
gdi godir daj malo ljubavi, na sviti
ako jes ostalo, ku bi moć viditi, 30
i ako ka milos u prsi bivaše,
ne bud' vam usilos da se sad pokaže.
Od mene gniv ovi hotjejte slobodit,
da me zli tatovi ne budu sad vodit;
rad moje mladosti i djevstva jur moga 35
ima'te milosti, molim vas cić Boga.
Er niste lav grdi, niste zmaj ognjeni,
ni mramor pritvrdi, niste led studeni,
da mene mlađahnu požalit nećete,
gdi nigdir ne dahnu kroz huse proklete. 40
Jur kaži, košuto od lovac čuvana,
kako jako kruto od njih sam svezana.
Ruci me, naučne vit krune s ružicom,
koli su sad mučne, stegnute uzicom.
Zlate sam još vlase sad tamne razvrgla 45
i grdo niza se razvivši rastrgla,
a lice, ko bîše rumeno i bijelo,
od muke usiše, sve mi je zblijedjelo;
i oči me plačne suzeći viđ ginu,
ke bijehu prî zračne jak zvijezde kad sinu. 50
U kolu s vilama ka pojah veselo
dan i noć s tugama sad cvilim dreselo.
Zorom sam ranila na glas od slavica
ter poljem birala razlika cvitjica;
a ranim sad zorom prî neg padne rosa, 55
ter ljutom grem gorom i naga i bosa.
U gizdah mu mlados razbludno provođah
i svaku još rados ku željah nahođah;
vrhu svijeh vila i djevic od svita
blažena ja bila, odveće čestita. 60
Vaj meni! a sada nevoljna van svih grem,
od žeđe i glada, vaj meni, ovo mrem.
Ovo sam prižedna vodice studene,
usna mi koraljna sva puca i vene.
Ni gorska još vila, ni morska serena 65
u pjesnijeh nije bila kako ja hvaljena;
a sad je mukal glas, grlo mi prisiše
u kom sva rajska slas pod nebom sloviše.
Cjeć puta trudnoga kako duh ne pustim?
vajme ja neboga jedva rič izustim! 70
Oh, je li toj slično, htjejte mi praviti,
da srce divično toj može trpiti?
Tako Bog njih sile sve sasma pogubi,
a majke ja mile skoro se naljubi!
Moje je živjen'je u robstvu zli hinac, 75
kraće neg caftjen'je i lipos od vinac;
ako se do mal čas tužna ne slobodim,
ter ostav u njih vlas mlađahta ushodim.
Jer istom ovo znam da umrem od gniva, -
čudim se kako sam i dosle još živa; 80
ali sam kamena, sva slična dubravi
u koj sam rođena i gdi me Bog javi?
Jur ta je dubrava tvrđa u mramoru,
pod gorom gizdava veći dil na moru;
mnozi joj zavide ki nijesu slobodni, 85
nje blago gdi vide tere mir ugodni.
Nu što mi pomaga toj slavno iman'je,
š nje mira i blaga kad ne imam ufan'je;
kada sam ja sama ovakoj vođena
meu svimi vilama jak zvir ulovljena? 90
Vaj, smrtni stril rani plahoga jelinka
i u njem ostani gorči od pelinka,
za kim svi zađoše hrti ter sljednici,
a mene ođoše na bistroj vodici,
u koj se pozire kamen jak bisera, 95
tač lijepo izvire iz čista jezera.
Tuj trudna počivah pod dubje zeleno
ter ruke umivah i ličce rumeno,
u misleh budući da se sva ohlađu,
dokle traci vrući od sunca pozađu. 100
Istom ja zločesta, a ne vim odkuda,
čuh nada mnom da s' sta taj družba prihuda,
ka mnim da učini vas govor s jezerom
da me tač prihini i njim da nevjerom.
Vaj, sve se toj vrilo smutilo zmijama 105
i jadom stvorilo i smrtnim tugama,
ter se tuj stvorili svi zmaji ognjeni
i okol palili tuj svake zeleni,
da nigdar ne bude tuj dubja ni trave,
neka se svak bljude tač vode nezdrave! 110
ni nijedna da veće, kako ja, tuj zađe
ter moje nesrjeće hudija nju snađe!
Zač svakoj jes bolje divici umriti
neg ove nevolje kako ja viditi.
Ah, ona blažena ka osta u svoj stan, 115
jak rajem družena miruje povazdan;
daj s drazijem počiva i vidi što želi,
i mnokrat uživa s njim pokoj veseli,
a tamna ne trudi meu zlobne tuđine
ni sebi smrt žudi a život proklinje, 120
kako ja primučna povazdan ka cvilim,
nadalek razlučna [s] srčanim i milim.
Ah, gdje su koji me dan i noć slijeđahu
i na moje ime privjerno služahu?
i koji pravljahu za najmanji vlas moj 125
da se ne šteđahu satrti život svoj,
ter blijedu svu mlados s uzdahom trajahu
za dobit mu rados ku zaman truđahu?
Gdi je njih um hitri, gdi im su zahvale?
ali su meu vitri kako san ostale? 130
Oh, moji ti mili, pričisto ljubljeni,
gdje se su sad dili na ovi trud pakleni?
Ali u nevolji drazi se izgube,
drazi prijatelji gdi prave da ljube?
Nu i zacjeć Boga, trgovci čestiti, 135
od trga svakoga tako vam dobiti,
u tuđoj još strani vašega još vika
tako vas Bog brani hudoga človika,
sluga vam još budi u svemu priviran
i tako da svudi prođete put miran, 140
ter moćni svi s blagom na svoj stan vratili
i zdravo s pridragom općinom sastali, -
kigodir sad meni tužnoj se umoli
u tuđoj on strani tako se ne boli,
ni nigdar još tako vaši se primili 145
u robstvu ovako svezani vidili.
Nemojte me časti gusarom ostavit,
ktjejte me njih vlasti mlađahtu slobodit;
jer vaša dobrota može li trpiti
da se ja sirota tač budem voditi? 150
To li vam ljubko bî da sam raba tužna,
kup'te me vi sebi, neka sam vam sužna.
Volju bit meu take vas moj vik u robstvu
neg meu zle gorštake u slavnom kraljevstvu."
Kom vila toj reče, jak da me razbudi, 155
so oči mi uteče oni čas san hudi.
Nu osta stanovit sumnjom strah u meni,
u kom je vas povit niki trud pakleni.
Ovo sam protrnul, problidiv mâ mlados,
oh, da bi Bog svrnul ovi san u rados!160
