Ah, ne rekoh ja istinu
kad ti rekoh, o Ljubavi,
da nikada ne zatravi
ovu vilu mu jedinu?
I da zlatna tvoja strila
nje srdačce prem kameno,
od mramora satvoreno,
viku nije obranila.
Evo, vajmeh, za me vaje
u zrcalu dočim gleda
svu ljepotu, od pogleda
svoga istoga smamljena je.
Ter za ures rajska lica,
ke mâ mlados ljubi i dvori,
ona ista kopni i gori,
i istom je ljubovnica.
Ah, ohola svim gospoje,
u vuhovnom podhibniku
koji omili tvu priliku
samoj cijenit dike tvoje,
poznaj, dušo mâ ljubljena,
da ljepota tač zanese
prem kako cklo razbije se,
a prem bježi kako sjena.
