AČI I GALATEA
GOSPODINA DŽORE PALMOTIĆA,
VLASTELINA DUBROVAČKOGA
GALATEA:
Prigizdave morske vile,
lijepe, drage, meni verne,
ke ste mnokrat na čemerne
tužbe moje procvilile,
pripravite skladne pjesni, 5
da slavite rados moju,
ku uživam u pokoju
polak drage me ljuvezni,
ter mi klikni svaka milo:
»Galatea, eto uza te 10
gorcijeh truda slatke plate,
Ači ti je došo u krilo!
Nauživa se mladca onoga,
koga zaman mnokrat moli,
čim ti bijeli vrat okoli 15
od pogleda dobit tvoga!
Gdi su mile sad ponude,
s kojih ljubav bludna izlazi,
ljubovnici kojim drazi
slatke želje svoje blude? 20
Što već krsmaš? Pastir to je,
koji ti davno srce ustrijeli,
prid očima sve što želi,
sve sad imaš, sve je tvoje!«
Ah radosti moja mnoga, 25
dragi brače moj ljuibjeni,
ne uspreži željnoj meni
celovanja slatka tvoga!
Eto uresna mlados moja
u tvoj vlasti sad pribiva, 30
ka ne čeka ni uživa
drugo vijeku neg bit tvoja!
Prigrli ju k srcu tvomu,
požudu joj davnju ispuni,
jaoh prigrli, jaoh celuni, 35
tko u životu nî živ svomu!
Er što draže, što li slađe
jednoj vil će bit do vika,
neg od lijepa ljubovnika
celunuta kad se nađe! 40
Tim celiva, brače mili,
čin' da česti tvoji celovi
meni uzmu život ovi
po ljuvanoj slatkoj sili!
Čini, jedan kad se izusti, 45
da ga drugi draži sreta,
ter da celov celov smeta
u tom boju našijeh usti!
Čin' gdi slatki celov doje,
da zlamenje svoje ostavi, 50
kim ću blude ove moje
spomenivat, mâ ljubavi!
A ti od muke mri i gasni
ter sviroku od sto glasa
razbi cijeća zla poraza, 55
nesmotrena zla nakazni!
Pače od hude navidosti
ledenijem se mrazom stvori,
dočim slatkim plamom gori
dragi sa mnom u radosti! 60
AČI:
O ljuvena zatočnice
celivanja medenoga
sred tratorka i ružice
bojna polja lica tvoga,
gdi nauči tej hitrosti, 65
gdi nauči tej načine,
dočim milom nemilosti
nećeš drag tvoj da pogine!
Tko da, vajmeh, ne uživa,
tko da ugodnu rados ne ima, 70
gdi ga draga vil priziva
na celove celovima!
Celovi su trubje od boja,
celovi su kopja i strile,
a prislatka usta tvoja 75
hrabren vitez čudne sile!
Zatječi se i natječi,
strijelja', udara' celivaje,
što me ranja, to me liječi,
a što mori, život daje, 80
tim ja, komu pokoj novi
rat celova sveđ donosi,
darivam ti celov ovi,
i ti meni kakono si!
Celivam te, dobro moje, 85
ti celovom celov plati,
da ki celov celovo je,
i on celov bude imati,
da u celovih sjedinjene
poznat budu duše naše 90
er su rane sve ljuvene
koli dublje, toli draže,
da sve misli, da sve želje,
ke se taje skrovno i ćute,
pokoj, rados, mir, veselje 95
imat budu celunute!
Nu već, brače, ljubav draga
pokonjijem nas tnudom strili,
gdi je drag pogled, riječca blaga,
goruć uzdah, posmijeh mili, 100
o uzroče moga mira,
gdi je slatka tva besjeda?
GALATEA:
Da govori, tko umira
od nje strijele, ljubav ne da.
POLIFEMO DŽIGANT:
Što da, tužan, gledam veće, 105
viđu, viđu, vajmeh meni,
gnusno djelo i mrzeće,
u komu ste sadruženi!
Nemilosna, viđu očito
u skrovenijeh tvojijeh bludih 110
boles moju, vjekovito
s ke ću u smrtnijeh stati trudih!
Nu mi kaži, ikad koju
ja krivinu tebi skrivih;
jeda er ljubih mlados tvoju 115
i bog buduć sluga živih!
Jaoh, tu platu ne dostoji
ni tva ljepos ni ma vira,
da u krilu tvomu stoji,
tko tvoj ures ne razbira! 120
Jeda rijet ćeš: »Ne priliči
ovomu se koji je uza me!«
Junaštvom se čovjek diči,
a ljepotom žene same!
A što ljepše jes na nebi, 125
od kojega sliku uzimam,
jedno sunce on na sebi,
a ja jedno oko imam!
On grom, on trijes pušta priki,
ja glas, ja moć kažem ovu, 130
Polifemo on veliki,
nebo malo ja se zovu!
Nu što velim? Bijes oholi
i strašiva ma vlas gdi je,
neka taj se tuži i boli, 135
tko se osvetit ne umije!
Ja toliku jakos držu,
da što tičem, sve obaram,
trjeskam gore, dubje kršu,
svaku silu trem i haram! 140
Gdi je nečasnik da pobigne
taj, ki u bludu tvomu gori,
da ga srdžba ma ne stigne
i u ništor ne satvori!
Ova teška zid hridljiva 145
ukazat će sad u njemu,
tko prigrablja, što dabiva,
svou zabavu Polifemu.
AČI:
Ovo je oni pram zlaćeni,
koji mi tvrdo dušu veže, 150
ovo su oči kroz ke žeže
srce moje plam ljuvemi.
GALATEA:
Ovo je lice ke veseli
višnjijem darom moju mlados,
koja mimo nj drugu rados 155
vik ne žudi, vik ne želi!
AČI:
Ovo su one medne usti,
slatki i dragi stan ljubavi,
iz kijeh riječca srca travi,
tiho i blago kad se izusti! 160
GALATEA:
Sva bogatstva i sva ostala
dobra koja dijeli sreća,
i ako su još ka veća,
za jedan celov tvoj bih dala!
AČI:
Tvoj je celov slađi meni 165
neg što bere u prolitje
prolićući rosno cvitje
drobnijeh pčela roj medeni!
GALATEA:
Mnim istino da u raju
višnje duše svim blažene 170
veću rados vik od mene,
čim sam s tobom, ne kušaju!
AČI:
Vrijeme u riječih već ne trajmo,
neg za milos, dobro moje,
združi s mojijem usti tvoje, 175
ter celovim ne pristajmo!
GALATEA:
Pače čin' da hrleć preče,
čim srdašce željino uzdiše,
jedan celov drugi stiže,
jedan drugi da pritječe! 180
AČI:
Tako, tako, ma radosti,
moj gizdavi cvijete od vila,
ka si srce me zanila
kroz zamjerne tve ljeposti!
GALATEA:
Moja ljepos, me raskoše 185
za tebe su na svijet dane,
samomu su tebi hrane,
drugi steć ih vik ne može!
AČI:
Da nas ovdi tko ne vidi,
da razglasit pak ne bude 190
naše slatke sej razblude,
er nam, viđu, svak zavidi!
GALATEA:
Tim da nije nijedne hari,
a mi našu provodimo
milujmo se i ljubimo, 195
moj za ino duh ne mari!
AČI:
Lijepo ti se romon ovi
od valova morskijeh sada
i ptičica žuber sklada
s našijem slatcijem prem celovi! 200
GALATEA:
Neka od jada zavideći
zla nakazan i prokleta,
ka moj pokoj svakčas smeta,
raščini se vas cvileći!
AČI:
Ah da otkuda vidjet more 205
iz zelene sej dubrave
naše slatke sej zabave,
naše slatke razgovore!
GALATEA:
Neka vidi, neka čuje,
neka nica k zemlji pade 210
bez života svake nade,
tko se meni ne raduje!
Ovdi Polifemo ubija Ači, pak nad
njim mrtvijem Galatea govori.
GALATEA:
Jaoh, što ovo bi plačnoj meni, 215
tko radosti me prikrati,
pače u gorki cvil obrati
vas razgovor moj ljuveni!
Viđu, viđu, jaoh, krvnika,
ki za život moj satrti 220
bez milosti jadno usmrti
moga verna ljubovnika!
Jaoh, evo ga trčat s gora,
kud ću prid njim stupaj skriti,
jaoh, da li ću t' ostaviti 225
mrtva tako tuj kraj mora!
SVRHA
