9

←<8 strana Šinjel

Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj

Šinjel 10 strana>→

prilika da se i uveče prošeta u novom šinjelu. Za Akakija Akakijeviča cio taj dan bio je najsvečaniji praznik. Vratio se kući u najboljem raspoloženju, skinuo šinjel i pažljivo ga objesio o zid, pogledavši još jednom sukno i postavu, potom hotimice, radi poređenja, izvadio svoj stari, sasvim raspadnuti ogrtač. Pogledao ga je, pa se i sam nasmijao: tako je bila velika razlika! I još se poslije toga, za vrijeme ručka, dugo smješkao kad god bi se sjetio u kakvom je stanju bio ogrtač. Jeo je razdragano i poslije ručka nije prepisivao ništa, nikakav akt, već je malo proljenčario na postelji dok se nije smračilo. Zatim se, ne odugovlačeći, obukao, ogrnuo šinjel i izišao na ulicu. Gdje je zapravo stanovao činovnik koji ih je pozvao na čaj, ne možemo, na žalost, reći: pamćenje počinje jako da nas izdaje, i sve što postoji u Petrogradu, sve ulice i kuće tako su se slile i pobrkale u glavi da je vrlo teško izvesti odatle bilo šta sređeno. Kako bilo da bilo, nesumnjivo je to da je taj činovnik živio u ljepšem dijelu grada – prema tome, dosta daleko od Akakija Akakijeviča. Najprjie je Akakije Akakijevič morao proći nekim pustim, slabo osvijetljenim ulicama, ali što se više približavao činovnikovom stanu, ulice su postajale življe, naseljenije i jače osvijetljene. Pješaci su počeli češće promicati, pojavljivale se i dame, lijepo obučene, muškarci s okovratnikom od dabrova krzna, rjeđe su se sretale Vanjke na svojim saonicama sa drvenim rešetkastim ogradama koje su bile pozakucavane pozlaćenim klinovima – suprotno tome nailazili su kočijaši sa baršunastim kapama malinove boje, s lakovanim saonicama, uvijeni u ćebad od medvjeđeg krzna i uz škripu točkova prolijetale kočije sa ukrašenim sjedištima za kočijaše. Akakije Akakijevič je na sve to gledao kao na neku novost. On već nekoliko godina nije izlazio uveče na ulicu. Zaustavio se radoznalo pred osvijetljenim izlogom jedne trgovine da pogleda sliku na kojoj je predstavljena neka lijepa žena kako izuva cipelu obnaživši svoju vrlo lijepu nogu, a iza njenih leđa, iz vrata druge sobe, ispružio glavu nekakav muškarac sa zaliscima i lijepom španskom bradicom. Akakije Akakijevič je odmahnuo glavom, nasmiješio se i pošao svojim putem. Zašto se nasmiješio, zato što je vidio sasvim nepoznatu stvar o kojoj, međutim, svaki čovjek ipak ima neku slutnju, ili je pomislio, kao i mnogi drugi činovnici: »E, pa ti Francuzi! Sta da se i kaže, samo ako nešto zažele, to sasvim tako....« A može biti da nije pomislio čak ni to – ne može se prodrijeti u čovjekovu dušu i doznati sve što on misli. Najzad, stigao je do kuće u kojoj je stanovao pomoćnik šefa odjeljenja. Pomoćnik šefa odjeljenja živio je na velikoj nozi: na stepeništu je svijetlio veliki fenjer, stan mu je bio na drugom spratu. Ušavši u predsoblje, Akakije Akakijevič je spazio na podu čitave redove kaljača. Između njih, nasred sobe, nalazio se samovar koji je šuštao i ispuštao paru u kolutovima. Na zidovima su visili svi šinjeli i plaštovi, među kojima su neki bili čak i sa okovratnicima od dabrovine ili sa jakama od somota. Iz sobe su se čuli graja i govor koji su najednom postali jasni i razgovijetni čim su se otvorila vrata i pojavio se lakej s poslužavnikom, na kome je bilo mnogo ispražnjenih čaša, s posudom za pavlaku i korpicom za dvopek. Očigledno je da su se činovnici davno skupili i popili prve čaše čaja. Objesivši svoj šinjel, Akakije Akakijevič uđe u sobu i pred njegovim očima se istovremeno pomoliše svijeće, činovnici, lule, stolovi za kartanje, a sluh su mu zaglušili škripa stolica i brzi razgovor, koji je dopirao sa svih strana. On stade nasred sobe sasvim bespomoćno, trudeći se da se prisjeti šta treba da čini. Ali su ga utom bili primijetili, bučno ga pozdravili, pa svi odmah izišli u predsoblje i ponovo razgleđali njegov šinjel. Mada se Akakije Akakijevič zbunio, ipak, budući da je bio prostodušan čovjek, nije mogao da se ne obraduje videći kako su svi hvalili njegov šinjel. Zatim su, razumije se, svi ostavili i njega i njegov šinjel i uputili se, kao što obično biva, stolovima određenim za igranje vista. Sve to: graja, razgovori i gomila ljudi – sve je to Akakiju Akakijeviču bilo nekako čudno. On prosto nije znao šta da radi, kud da djene ruke, noge i cijeloga sebe; naposljetku, sjeo je uz one što su se kartali, gledao karte, zagledao u lice jednom pa drugom, i poslije nekog vremena počeo zijevati, osjećati da mu je dosadno, tim prije što je to već davno bilo vrijeme kad je on, po običaju, lijegao da spava. Htio se oprostiti sa