8

←<6 strana Šinjel

Šinjel Pisac: Nikolaj Gogolj

Šinjel 9 strana>→

cijene. Zato je sam Petrovič rekao da boljeg sukna i nema. Za postavu su izabrali cic, ali tako dobar i čvrst da je, po Petrovičevim riječima, bio još bolji nego svila i, na izgled, čak ljepši i sjajniji. Kunicu nisu kupili, jer je bila zaista skupa; mjesto nje izabrali su mačje krzno, najbolje koje se našlo u radnji, koje se izdalje uvijek moglo smatrati kunicom. Petrovič se pozabavio oko šinjela dvije nedjelje zato što je imalo mnogo da se prošiva, inače bi bio gotov prije. Za ruke je uzeo dvanaest rubalja – manje se nije moglo: sve je bilo šiveno svilenim koncem, dvostrukim sitnim bodom, a Petrovič je potom preko svakog boda prelazio zubima i njima utiskivao različite figure. Bilo je to... teško je reći baš kog dana, ali vjerovatno onog najsvečanijeg u životu Akakija Akakijeviča, kad mu je Petrovič najzad donio šinjel. Donio ga je izjutra, pred sam trenutak kad je trebalo poći u departament. Šinjel nikada ne bi mogao stići u bolji trenutak no što je bio taj, pošto su već počinjali dosta jaki mrazevi, a izgledalo je da će biti još jači. Petrovič se pojavio sa šinjelom onako kako dolikuje dobrom krojaču. Na njegovom licu ogledao se tako važan izraz, kakav Akakije Akakijevič još nikada nije vidio. Savršeno je, čini se, osjećao da je napravio veliku stvar i da je u sebi odjednom osjetio provaliju koja razdvaja one koji samo stavljaju postave i prepravljaju stara od onih koji šiju nova odijela. Petrovič skide sa šinjela džepnu maramicu, kojom ga je pokrio; maramica tek što je bila donesena od pralje; potom ju je savio i stavio u džep. Zatim uze šinjel, pogleda ga vrlo ponosno, i držeći ga objema rukama, vrlo vješto ga baci Akakiju Akakijeviču na ramena: povuče ga i ostrag prevuče rukom odozgo nadolje, potom ga raskopčanog na Akakiju Akakijeviču nabra. Akakije Akakijevič, kao čovjek u godinama, htio je da proba rukave; Petrovič mu je pomogao da ga obuče i ispalo je da su rukavi bili dobri. Ukratko, pokazalo se da je šinjel bio savršen i da je stigao u pravi čas. Petrovič nije propustio da tom prilikom kaže da je šio tako jeftino samo zato što živi bez firme u maloj ulici i što, uz to, odavno poznaje Akakija Akakijeviča, a da bi mu na Nevskom prospektu samo za ruke uzeli sedamdeset pet rubalja. Akakije Akakijevič nije htio o tome razgovarati s Petrovičem, bojao se ogromnih suma kojima je Petrovič volio da podiže prašinu. On mu je platio, zahvalio i odmah otišao u departament u novom šinjelu. Petrovič je izišao odmah za njim i ostavši na ulici još dugo, posmatrao šinjel izdaleka, i zatim hotimice prešao na drugu stranu da bi, zaobišavši krivom uličicom, ponovo istrčao na ulicu i još jedanput pogledao svoj šinjel sa druge strane, to jest s lica. Akakije Akakijevič je, međutim, koračao u najsvečanijem raspoloženju. On je u svakom trenutku osjećao da mu je na ramenima nov šinjel i nekoliko puta se čak i osmjehnuo od unutrašnjeg zadovoljstva. I doista, bila su tu dva preimućstva: jedno, što je toplo, a drugo, što je lijepo. Put uopšte nije primjećivao i odjednom se našao u departamentu; u trijemu je skinuo šinjel, pogledao ga sa svih strana i naložio vrataru da na nj dobro pazi. Ne zna se kako su svi u odjeljenju odmah doznali da Akakije Akakijevič ima nov šinjel i da stari vicmundir više ne postoji. Svi su odmah istrčali u trijem da vide novi šinjel Akakija Akakijeviča.
Počeli su mu čestitati, pozdravljati se s njim, tako da se on u početku samo osmjehivao, i poslije zastidio. A kad su svi, prišavši mu, počeli govoriti da nov šinjel treba zaliti i da treba bar da im priredi jedno veče, Akakije Akakijevič se sasvim zbuni, ne znajući šta da radi, šta da im odgovori i kako da se izgovori. Tek poslije nekoliko minuta počeo ih je dosta prostodušno uvjeravati, sav pocrvenjevši, da to nikako nije nov šinjel, da to nije ništa naročito, da je to stari šinjel. Naposljetku, jedan od činovnika, neki pomoćnik šefa odsjeka, vjerovatno zato da bi pokazao da nije nimalo gord i da čak održava veze s nižima od sebe, reče: »Dobro, ja priređujem veče mjesto Akakija Akakijeviča i molim vas danas svi kod mene na čaj: danas mi je, kao što znate, imendan«. Činovnici su, naravno, odmah čestitali pomoćniku šefa odsjeka i poziv prihvatili sa zadovoljstvom. Akakije Akakijevič se počeo izgovarati da ne može doći, ali su mu svi stali govoriti da bi to bilo neučtivo, prosto bruka i sramota, i on nikako nije mogao odbiti. Uostalom, poslije mu je bilo prijatno kad se sjetio da će to biti