Neka svak govori, da na sviet može bit'
od moga stan gori, i toli jadovit,
toj nije nikako, nit' će bit' do vika,
da stan'je ovako može... čovika.
Jer kad sam kon vile, srce me oćuti5
jadovne sve strile, i čemer priljuti;
a kad sam na dvori, tučem se noć i dan
u nesvies po gori, gdi zvirju nije stan;
gdje nije zeleni, ni vode, ni trave,
jeda gdi ljuveni trudi me ostave.10
Nu nije načina u mojoj pameti,
da može vik ina mis'o se vidjeti,
ter s groznim suzami tuj pišem nje ime
u svaki živ kami, da žive sve vrime.
Ako li gdi dogju u dubja zelena,15
upisan tuj ogju biljeg nje imena.
Dokoli kami jes i dubje zeleno,
žive vik nje ures i ime ljuveno.
Pak zovem po gori nje ures izbrani,
da gora govori, i da ga proslavi,20
ter gore, dubrave i golet kamena,
jur puno jes slave sve od nje imena.
A u toj čas mira ne da mi nje ljubav,
nego me satira, jakino zvierje lav.
Izvor
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XI, Djela Miha Bunića Babulinova Maroja i oracia Mažibradića marina Burešića, str.109, Zagreb, 1880
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Maroje Mažibradić, umro 1591, pre 433 godine.
